Sveti Ignacije Lojolski, svećenik, osnivač Družbe Isusove

Vojnik iz plemićke kuće Loyola

Ignacije, krštenim imenom Iñigo, rodio se 1491. godine u dvorcu Loyola u baskijskoj pokrajini Guipuzcoa, kao najmlađe od trinaestero djece plemićke obitelji. Mladost je proveo na dvoru i u vojnoj službi, njegujući viteški ideal časti, dvorske ljubavi i osobne slave, o čemu je i sam kasnije pisao s izvjesnom kritičnom distancom u svojoj autobiografiji, opisujući sebe kao čovjeka odana isprazju svijeta više nego duhovnim stvarima.

Ranjavanje kod Pamplone

Dana 20. svibnja 1521. godine, tijekom francuske opsade Pamplone, u kojoj je branio grad, topovska mu je kugla teško ozlijedila desnu nogu i oštetila lijevo bedro. Ranjavanje je bilo toliko ozbiljno da je morao proći nekoliko bolnih kirurških zahvata bez suvremene anestezije, uključujući ponovno lomljenje i namještanje kosti kako bi se ispravila nepravilno zarasla noga, zbog čega je ostao trajno hrom na jednu nogu do kraja života.

Obraćenje tijekom oporavka

Tijekom dugog oporavka u obiteljskom dvorcu Loyola, Ignacije je tražio viteške romane za razonodu, no u kući ih nije bilo, pa mu je preostalo čitati jedino dostupne knjige, životopis Isusa Krista i zbirku životopisa svetaca. Primijetio je da ga mašta o viteškim pothvatima ostavlja praznim, dok ga zamišljanje da nasljeduje svece poput Franje Asiškog ili Dominika ispunjava trajnim mirom, iskustvo koje je kasnije postalo temelj njegova nauka o raspoznavanju duhova, to jest razlikovanju poticaja koji vode k Bogu od onih koji samo trenutačno zabavljaju.

Manreza i Duhovne vježbe

Nakon ozdravljenja, Ignacije je krenuo na hodočašće, zaustavio se u svetištu Montserrat gdje je pred Marijinim kipom ostavio mač i bodež te se zaputio u obližnji gradić Manrezu. Ondje je proveo gotovo godinu dana u molitvi, pokori i duhovnim iskustvima, koja su postala jezgra njegova najutjecajnijeg djela, Duhovnih vježbi, priručnika za mjesečno duhovno uzdizanje kroz razmatranje Isusova života, smrti i uskrsnuća, koje je kasnije papinski odobreno 1548. godine i do danas se koristi u obnovi kršćanskog duhovnog života diljem svijeta.

Studij i okupljanje prvih drugova

Uvidjevši da mu za djelovanje u Crkvi treba ozbiljno obrazovanje, Ignacije je u zreloj dobi pohađao studije u Barceloni, Alcali i Salamanci, a potom otišao u Pariz, gdje je stekao magisterij i okupio prvu skupinu drugova, među kojima su bili Franjo Ksaverski i Petar Faber. Godine 1534., na brdu Montmartre, ta se skupina zajedno zavjetovala na siromaštvo, čistoću i hodočašće u Svetu zemlju, čime je postavljen temelj budućeg reda.

Osnivanje Družbe Isusove i posljednje godine

Zbog nemogućnosti odlaska u Svetu zemlju, skupina se ponudila na raspolaganje papi, a bulom Regimini militantis Ecclesiae od 27. rujna 1540. godine papa Pavao III. službeno je osnovao Družbu Isusovu, poznatu i kao isusovci. Ignacije je 1541. izabran za prvog generalnog poglavara i tu je službu obnašao do smrti u Rimu 31. srpnja 1556. godine, vodeći red koji se u samo nekoliko desetljeća proširio na obrazovanje, misije i duhovno vodstvo diljem tada poznatog svijeta, od Europe do Azije i Amerike.

Zavjet posebne poslušnosti papi

Uz uobičajene redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, isusovci polažu i poseban, četvrti zavjet neposredne poslušnosti papi u pitanjima misija, čime se Ignacije htio osigurati da red uvijek stoji na raspolaganju najhitnijim potrebama cjelokupne Crkve, a ne samo pojedinačnim mjesnim interesima. Ta struktura, zajedno s naglaskom na temeljitom obrazovanju vlastitih članova, omogućila je isusovcima da već za Ignacijeva života i ubrzo nakon njegove smrti postanu jedan od najutjecajnijih redova u katoličkom obrazovanju, znanosti i misijskom radu na gotovo svim naseljenim kontinentima.