Sveti Ivan Almužnik, biskup

Plemić koji je sve izgubio

Ivan je rođen oko 550. godine u Amatuntu na Cipru, kao sin Epifanija, tadašnjeg upravitelja otoka. Odrastao je u imućnoj obitelji, oženio se i imao djecu. No supruga i djeca ubrzo su mu umrli, a taj gubitak usmjerio je njegov život prema posvećenijem služenju Bogu. Prema predaji, prije nego što je postao patrijarh imao je viđenje lika koji je opisao kao Milosrđe, najstariju kćer velikoga Kralja, što je protumačio kao poziv da svoj život posveti pomaganju siromašnima.

Izbor za patrijarha Aleksandrije

Nakon smrti patrijarha Teodora, stanovnici Aleksandrije zamolili su cara Foku da za novog poglavara postavi upravo Ivana. Car je to prihvatio te je Ivan oko 606. godine postao aleksandrijski patrijarh, službu koju je obnašao do 616. godine.

Otac siromasima

Kao patrijarh, Ivan se posvetio gotovo isključivo brizi za siromašne. Sastavio je popis nekoliko tisuća potrebitih građana koje je uzeo pod svoju osobitu skrb, a siromahe je nazivao svojim gospodarima i gospodarima. Tri puta tjedno obilazio je bolnice, otkupljivao je zarobljenike i pomagao trgovcima koji su zapali u nevolju. Prema predaji je i vrijedne darove koje je dobivao prodavao kako bi novac razdijelio potrebitima, uključujući u vrijeme gladi kad je pomogao prodajom crkvenog posuđa.

Uređenje Crkve i grada

Ivan je uveo red u gradsku upravu: preustrojio je sustav mjera i utega u korist siromašnih, suzbijao je podmićivanje među službenicima i simoniju u Crkvi, te je broj crkava u Aleksandriji povećao sa sedam na sedamdeset, brinući se i za obrazovanje.

Bijeg i smrt

Kad su Perzijanci 614. godine prodrli u područje Bliskog istoka, Ivan je pomagao kršćanima koji su bježali pred ratom. Naposljetku je i sam, već u starosti, bio prisiljen napustiti Aleksandriju i vratiti se na rodni Cipar, gdje je 616. godine umro. Njegovo tijelo kasnije je preneseno u Carigrad, potom u Ugarsku, a 1632. godine u prešporsku (bratislavsku) katedralu. Ostao je zapamćen i kao prvotni zaštitnik viteškog reda hospitalaca.

Milosrđe kao program vlasti

Ivanovo shvaćanje crkvene službe bilo je neobično prakticno za njegovo doba: milosrđe prema siromašnima nije bilo tek pobožna kreposti uz bok drugim dužnostima, nego temeljno mjerilo po kojem je vodio cijelu patrijaršiju. Prema predaji, jednom je prilikom odbio primiti bogato izrađen pokrivač za postelju, koji su mu darovali imućni vjernici, jer nije mogao mirno spavati znajući da bi novac od njegove prodaje mogao nahraniti mnoge gladne. Takve pojedinosti, iako kasnije uljepšane u pobožnim životopisima, oslikavaju dosljednost kojom je pristupao vlastitoj službi.

Njegovo djelovanje odvijalo se u vrlo nemirnom razdoblju istočnog Sredozemlja, obilježenom ratovima s Perzijskim Carstvom i sve većom nestabilnošću bizantske vlasti u Egiptu. Upravo je u takvim okolnostima crkvena briga za siromašne i izbjeglice dobivala poseban značaj, jer je državna uprava sve teže uspijevala odgovoriti na potrebe stanovništva.

Nasljeđe u redovima hospitalaca

Ivanovo je ime kasnije preuzeo viteški red hospitalaca, poznat i kao Red svetog Ivana, koji je nastao u Jeruzalemu u dvanaestom stoljeću s ciljem njege bolesnih i zbrinjavanja hodočasnika. Iako je red kasnije uz Ivana Almužnika povezivao i druge svece istog imena, njegov je izvorni duh - briga za najugroženije - ostao trajno utkan u identitet te zajednice, koja djeluje i danas pod imenom Malteškog reda.

Njegov je pristup vlasti - shvaćen kao neprestana služba najugroženijima, a ne kao počast ili privilegij - ostao trajan poticaj kasnijim crkvenim poglavarima, uključujući i novije pape koji su njegovu skromnost i predanost siromašnima navodili kao uzor biskupske službe u suvremenom svijetu.