Sveti Ivan, apostol i evanđelist

Sinovi Gromovnika

Ivan je bio mlađi sin ribara Zebedeja i brat apostola Jakova, poznatog i kao Jakov Stariji da bi ga se razlikovalo od drugog apostola istog imena. Isus je Ivanu i njegovu bratu, prema Markovu evanđelju, dao nadimak Boanerges, "sinovi Gromovnika" (Mk 3,17) - naziv čije se točno značenje u tekstu ne objašnjava, ali ga se obično povezuje s njihovim žustrim, ponekad naprasitim temperamentom, vidljivim primjerice u epizodi kad su htjeli da vatra s neba uništi selo koje Isusa nije htjelo primiti (Lk 9,54). Zajedno s bratom pozvan je dok su na lađi s ocem krpali mreže; obojica su odmah ostavila oca u lađi i pošla za Isusom (Mt 4,21-22).

Dio užeg kruga

Ivan, zajedno s Petrom i bratom Jakovom, čini uži krug trojice učenika koje evanđelja izdvajaju na presudnim trenucima Isusova djelovanja - jedini su prisutni pri uskrsnuću Jairove kćeri, jedini se penju s Isusom na goru Preobraženja gdje ga vide u slavi uz Mojsija i Iliju, i jedini su pozvani da bdiju s njim najbliže tijekom molitve u Getsemanskom vrtu, uoči uhićenja. Ta ponavljana prisutnost čini Ivana jednim od najbolje posvjedočenih apostola u sinoptičkim evanđeljima, iako se on sam u njima nikada ne imenuje izravno kao pripovjedač ili poseban lik izvan tih zajedničkih prizora.

Učenik kojega je Isus ljubio

Evanđelje po Ivanu, koje mu crkvena predaja pripisuje kao autoru, na nekoliko mjesta spominje neimenovanog "učenika kojega je Isus ljubio" - lika koji se naslanja na Isusove grudi za Posljednje večere, koji stoji pod križem uz Mariju te trči s Petrom prazom grobu na vijest o uskrsnuću. Tradicija taj lik od najranijih stoljeća poistovjećuje sa samim apostolom Ivanom, premda ga tekst nikada izravno ne imenuje - a upravo je pod križem, prema tom evanđelju, Isus njemu povjerio brigu o svojoj majci riječima upućenima Mariji: "Ženo, evo ti sina!", a potom učeniku: "Evo ti majke!" (Iv 19,26-27). Zbog toga se u tradiciji Ivana često naziva "apostolom ljubavi".

Otkrivenje i progonstvo na Patmosu

Knjiga Otkrivenja u svom uvodu kaže da ju je napisao Ivan, koji se u trenutku pisanja nalazio na otoku Patmosu u Egejskom moru "zbog riječi Božje i svjedočanstva Isusova" (Otk 1,9), što se uobičajeno tumači kao progonstvo zbog vjere. Crkvena predaja tog Ivana od ranih stoljeća poistovjećuje s apostolom, iako suvremena biblijska znanost upozorava da su jezik i stil Otkrivenja dosta različiti od Evanđelja po Ivanu i triju Ivanovih poslanica, pa pitanje jesu li sva ta djela nastala iz pera iste osobe ostaje predmet rasprave, a ne utvrđena činjenica. Prema kasnijoj predaji, Ivan je nakon progonstva na Patmosu djelovao u Efezu, gdje je, po tradiciji, i umro u vrlo poznoj starosti - jedini od dvanaestorice apostola za kojeg se ne prenosi vijest o mučeničkoj smrti.

Ono što kaže kasnija predaja

Uz spomenutu tradiciju o mirnoj smrti u Efezu, kasniji, apokrifni izvori (poput Djela Ivanovih, iz 2. stoljeća) dodaju razne legende - primjerice da je preživio bacanje u kotao s uzavrelim uljem u Rimu prije progonstva na Patmos. Te pripovijesti nisu potvrđene ranijim, pouzdanijim izvorima i pripadaju kasnijoj pobožnoj tradiciji, ne provjerljivoj povijesti. Ono što ostaje sigurno jest da je Ivanovo ime od najranijih kršćanskih stoljeća bilo usko povezano s efeškom crkvenom zajednicom i da ga se štuje kao jednog od stupova apostolskog zbora, uz Petra i Jakova.

Štovanje i simbolika

Blagdan svetog Ivana apostola i evanđelista slavi se 27. prosinca, dan nakon blagdana svetog Stjepana, u sklopu božićne oktave. U ikonografiji ga se, kao jednog od četvorice evanđelista, prikazuje sa simbolom orla, a kao apostola često s kaležom iz kojeg izlazi zmija - simbol vezan uz kasniju legendu o pokušaju trovanja. Zaštitnik je pisaca, teologa, izdavača i knjižara.