Sveti Ivan Bosko, svećenik

Djetinjstvo u siromaštvu

Ivan Bosko rođen je 16. kolovoza 1815. u zaseoku Becchi, blizu Castelnuova d'Asti u Piemontu, sjeverna Italija, u obitelji siromašnih seljaka. Otac Franjo umro je kad je Ivanu bilo tek dvije godine, pa je majka Margareta sama odgajala trojicu sinova, radeći na oskudnom komadu zemlje. Iako obitelj nije imala sredstava za školovanje, Ivan je od djetinjstva pokazivao izniman dar za pripovijedanje i oponašanje seoskih zabavljača, vještinu kojom je kasnije okupljao vršnjake oko sebe - kombinirajući akrobacije, mađioniju i pouku, već tada je, kako sam kasnije piše, željan bio „činiti dobro drugoj djeci”. Uz velike odricanje obitelji i pomoć dobronamjernih ljudi u okolici, 1835. upisuje se u sjemenište u Chieriju.

Zaređenje i susret sa zapuštenom mladeži

Za svećenika je zaređen 1841. te odlazi u Torino, grad koji je zbog naglog razvoja industrije privlačio mnoštvo siromašnih obitelji i mladića bez zaposlenja i krova nad glavom. Uz svećenika Josipa Cafassa, koji ga je duhovno vodio, Bosko je redovito posjećivao gradske zatvore, gdje ga je duboko potresla brojnost mladih, često maloljetnih zatvorenika, prepuštenih ulici bez ikakve brige odraslih. To ga je iskustvo, kako sam svjedoči, trajno obilježilo i usmjerilo njegov budući rad isključivo prema zapuštenoj i siromašnoj mladeži gradskih predgrađa.

Prvi oratorij

Prekretnica se dogodila 8. prosinca 1841., na blagdan Bezgrešnog začeća, kada je iz crkve otjeran dječak Bartolomeo Garelli jer nije znao ministrantske odgovore. Bosko ga je pozvao k sebi, poučio ga i s njim se sprijateljio - taj susret smatra se početkom „oratorija”, mjesta gdje su siromašni dječaci mogli dobiti vjersku pouku, druženje i osnovno obrazovanje. Broj dječaka koji su dolazili brzo je rastao: s dvadesetak u veljači 1842. na oko četiri stotine već 1846. godine. Oratorij je selio nekoliko puta zbog nedostatka prostora i sukoba sa susjedima, dok se konačno nije smjestio u torinskoj četvrti Valdocco, koja postaje trajno središte njegova djelovanja.

Preventivni sustav odgoja

Bosko je razvio vlastiti pristup odgoju koji je nazvao „preventivnim sustavom” - suprotstavljao ga je tada uobičajenoj strogoj, kaznenoj disciplini. Sustav se temeljio na tri načela: razumu, vjeri i dobroti (ljubaznosti), uz stalnu prisutnost odgojitelja među mladima, umjesto nadzora na distanci i kažnjavanja nakon prekršaja. Poznata mu je izreka da mladež treba voditi „ne udarcima, nego ljubavlju i blagošću”. U praksi je to značilo kombinaciju vjeronauka, glazbe, igre, obrta i redovite ispovijedi, uz poticanje svakog dječaka da razvije vlastite sposobnosti i nauči zanat kojim će se moći sam uzdržavati.

Osnivanje salezijanske družbe

Kako bi osigurao trajnost svoga djela, Bosko je 1859. u Torinu s prvom skupinom suradnika osnovao redovničku družbu koju je nazvao po svetom Franji Saleškom, uzoru blagosti i strpljivosti u pastoralnom radu - Salezijance don Boska. Papa Pio IX. odobrio je družbu privremeno 1869., a konačno 1874. godine. Uz mušku granu, Bosko je 1872. zajedno sa svetom Marijom Dominikom Mazzarello osnovao i žensku redovničku zajednicu Kćeri Marije Pomoćnice, namijenjenu odgoju djevojaka na istim načelima preventivnog sustava.

Snovi, gradnja i širenje djela

Boskova je biografija prepuna izvještaja o snovima za koje je tvrdio da su mu otkrivali smjer budućeg djelovanja - od najranijeg djetinjeg sna o pripitomljavanju divljih životinja ljubavlju, do kasnijih snova o širenju družbe na druge kontinente. Bez obzira na to kako se ti izvještaji tumače, ostaje činjenica da je pod njegovim vodstvom podignuta velika bazilika Marije Pomoćnice kršćana u Torinu, dovršena 1868., te da se salezijansko djelo za njegova života proširilo diljem Europe i Latinske Amerike. Do njegove smrti 1888. postojalo je oko 250 salezijanskih kuća s približno 130 000 štićenika, a iz njegovih je ustanova izašlo više tisuća svećenika.

Smrt i proglašenje svetim

Ivan Bosko umro je 31. siječnja 1888. u Torinu, iscrpljen desetljećima neprestanog rada, putovanja radi prikupljanja sredstava i vođenja sve veće redovničke obitelji. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1929., a svetim 1934. godine, opisavši ga kao „oca i učitelja mladeži”. Danas je zaštitnik odgajatelja, izdavača i mladih te jedan od najpoznatijih svetaca posvećenih socijalnom radu s djecom.