Sveti Ivan de Britto, mučenik

Dječak na portugalskom dvoru

Ivan de Britto rođen je 1. ožujka 1647. u Lisabonu i odrastao je na kraljevskom dvoru. Kao dječak teško je obolio, a njegova majka zavjetovala je svetom Franji Ksaverskom da će sin, ozdravi li, godinu dana nositi isusovačku odjeću; prema predaji koju prenosi santiebeati.it, dječak je ubrzo ozdravio. Sa samo petnaest godina, 17. prosinca 1662., stupio je u novicijat Družbe Isusove u Lisabonu, ostavljajući dvorski život za redovnički poziv, a teologiju je potom studirao u Coimbri i Évori.

Put u Indiju

Nakon zaređenja, dobio je misijsko područje Maduru na jugu Indije. U Goa je stigao u rujnu 1673. godine, a prije početka djelovanja proveo je trideset dana u duhovnim vježbama svetog Ignacija u mjestu Ambalacate blizu Cranganorea, pripremajući se za rad koji ga je čekao.

Odijelo brahmanskog sanjasija

Kako bi mogao propovijedati Indijcima na način koji im je bio blizak, Ivan je prihvatio način života lokalnih učitelja: nosio je žutu pamučnu odjeću, uzdržavao se od mesa i vina te je, prema navodima Katoličke enciklopedije, prihvaćen kao pripadnik plemenitog kšatrijskog staleža. Djelovao je na širokom području - sve do Madrasa i Vellorea na sjeveru - no glavnim poljem njegova rada ostali su delta rijeke Kaveri, Tanjore, Madura i Marava.

Prvo progonstvo

Godine 1684. Ivan je u Maravi zatvoren, a potom, iako ga je kralj oslobodio, protjeran iz zemlje. To ga nije odvratilo od povratka misijskom radu, u kojemu je, prema santiebeati.it, tijekom godina djelovanja krstio i pokrstio velik broj stanovnika te podijelio brojne sakramente.

Obraćenje kneza i osuda na smrt

Kasnije je krstio maravskog kneza po imenu Teriadeven, zahtijevajući od njega, u skladu s kršćanskim naukom, da zadrži samo jednu od više supruga. Ta je odluka izazvala bijes obitelji odbačenih žena, koje su imale rodbinske veze s vladarom. Zbog toga je Ivan uhićen i osuđen na smrt.

Mučeništvo i štovanje

Pogubljen je odrubljivanjem glave 11. veljače 1693. u mjestu Oreiour. Papa Pio IX. proglasio ga je blaženim 21. kolovoza 1853. godine, priznajući njegovo mučeništvo i brojna obraćenja koja se pripisuju njegovu radu. Kasnije je proglašen svetim.

Nasljeđe indijskih isusovačkih misija

Ivanovo prihvaćanje lokalne nošnje, prehrane i društvenih običaja bilo je dio šire strategije isusovačkih misionara u Indiji, koju je nekoliko desetljeća ranije zagovarao talijanski isusovac Roberto de Nobili. Ta je metoda, poznata kao prilagodba ili akomodacija, izazivala rasprave unutar same Crkve: dio misionara smatrao je da prihvaćanje kastinskog sustava i lokalnih obreda ugrožava čistoću kršćanskog nauka, dok su drugi, poput Ivana, vjerovali da je to jedini način da evanđelje uistinu dopre do indijskog društva, umjesto da ostane vezano uz europske običaje.

Ta se rasprava, poznata kao spor o malabarskim obredima, nastavila i nakon Ivanove smrti te je konačno riješena tek u osamnaestom stoljeću, kada je Sveta Stolica zabranila daljnje prilagodbe indijskim kastinskim praksama. Bez obzira na kasniji ishod spora, Ivanov je pristup poštovanja lokalne kulture ostao cijenjen kao iskren pokušaj približavanja evanđelja narodu kojemu je služio, a ne kao nametanje strane kulture.

Kult u južnoj Indiji

Ivan de Britto danas se osobito štuje u južnoj Indiji, gdje se njegovo ime povezuje s brojnim crkvama i selima, uključujući mjesto njegova pogubljenja. Hodočašća na mjesta vezana uz njegov život i danas privlače vjernike, a njegov se lik u indijskoj katoličkoj tradiciji spominje kao primjer misionara koji je svoj život u potpunosti prilagodio narodu kojemu je propovijedao.

Beatifikacija i kasnija kanonizacija

Nakon beatifikacije 1853. godine, postupak za njegovu konačnu kanonizaciju nastavljen je u dvadesetom stoljeću, a papa Pio XII. proglasio ga je svetim 1947. godine, gotovo tri stoljeća nakon njegove smrti. Taj dugotrajan postupak, uobičajen za mnoge mučenike s misijskih područja udaljenih od Europe, odražava i poteškoće u prikupljanju i provjeri svjedočanstava iz krajeva poput južne Indije u ranom novovjekovlju.