Sveti Ivan, pustinjak

Od tesara do pustinjaka

Ivan se rodio oko 304. godine u Likopolisu (današnji Asjut) u Gornjem Egiptu, u siromašnoj obitelji, i izučio je tesarski zanat, kojim se bavio do svoje dvadeset pete godine. Egipat je u to doba bio jedno od žarišta razvoja kršćanskog monaštva - nedaleko od Ivanova rodnog kraja djelovali su veliki pustinjački oci poput svetog Antuna, čiji je primjer utjecao na cijeli naraštaj mladih Egipćana koji su napuštali gradski i seoski život radi molitve u pustinji. Oko dvadesete pete godine Ivan je napustio zanat i pridružio se starijem, danas neimenovanom pustinjaku pod čijim je strogim vodstvom proveo gotovo deset godina, učeći se poslušnosti, postu i neprestanoj molitvi - razdoblje koje je u egipatskoj pustinjačkoj tradiciji smatrano nužnom pripremom prije potpune samoće.

Zazidan u ćeliju

Nakon tog razdoblja formacije, oko trideset i pete godine života, Ivan se povukao na strmu liticu blizu Likopolisa, na brdu Likos, gdje se dao zazidati u malu ćeliju sastavljenu od tri prostorije: za spavanje, za rad i za molitvu, s jednim uskim otvorom prema van. Kroz taj je otvor primao hranu koju su mu ostavljali učenici, a kroz njega je i razgovarao s ljudima koji su dolazili tražiti savjet - prema predaji, uglavnom subotom i nedjeljom, dok je ostatak tjedna provodio u potpunoj šutnji i molitvi. Takav način života, posve odvojen od izravnog fizičkog dodira s posjetiteljima, ubraja se među najstrože oblike egipatskog pustinjaštva 4. stoljeća, uz slične primjere zazidanih pustinjaka o kojima svjedoče suvremeni crkveni povjesničari poput Rufina i Palladija.

Glas proroka

Prema suvremenim izvještajima - ponajviše onima koji su ušli u zbirku „Historia monachorum in Aegypto” i u Palladijev „Lausiacum” - Ivan je već za života stekao glas čovjeka s darom proricanja i uvida u savjesti onih koji su mu dolazili. Predaja mu pripisuje najave dviju vojnih pobjeda cara Teodozija I., nad uzurpatorom Magnom Maksimom 388. godine i nad Eugenijem 392. godine, zbog čega ga kršćanska tradicija naziva vidiocem ili prorokom pustinje. Također mu se pripisuje i savjet caru da vojni pohod poduzme unatoč nepovoljnim izgledima. Koliko je od toga povijesno provjerljivo, a koliko naknadno uljepšano u pobožnim izvještajima pisanim desetljećima poslije, teško je danas sa sigurnošću utvrditi; suvremena historiografija ove izvještaje čita kao svjedočanstvo o ugledu koji je pustinjak uživao, a ne kao provjerenu kroniku.

Posjetitelji iz cijelog Egipta

Zbog glasa o njegovoj mudrosti i daru razlučivanja, Ivanovu su ćeliju posjećivali hodočasnici iz raznih dijelova Egipta, pa čak i visoki državni dužnosnici i vojskovođe koji su tražili savjet prije važnih odluka. Sam car Teodozije poslao mu je, prema predaji, izaslanike da ga upitaju za savjet prije nekoliko važnih pothvata. Ivan pritom nikada nije napuštao svoju ćeliju niti je primao posjetitelje osobno, nego je sva komunikacija išla isključivo kroz uski prozor.

Smrt i ostavština

Ivan je umro 394. godine, u dobi od devedeset godina, nakon što je gotovo pola stoljeća proveo u pustinjačkom životu, od čega desetljeća u potpunoj samoći. Prema predaji, unaprijed je najavio dan svoje smrti i zamolio učenike da ga tri dana ne uznemiravaju, nakon čega su ga pronašli preminulog u molitvenom položaju. Njegova je ćelija, prema arheološkim nalazima iz 1925. godine, doista postojala na mjestu koje predaja navodi na brdu iznad Asjuta, što potvrđuje barem obris njegove povijesne stvarnosti, premda mnogi detalji njegova života ostaju oslonjeni isključivo na pobožnu predaju. Ostao je upamćen kao jedan od najistaknutijih uzora krajnje pustinjačke samoće u ranom egipatskom monaštvu, uz Antuna i Pahomija.