Sveti Ivan Gvalbert, opat

Osveta koja se pretvorila u oprost

Ivan Gvalbert rođen je oko 995. u Firenci, u plemićkoj obitelji. Kao mladić odgojen je u ratničkom duhu svoga staleža, a prekretnica u njegovu životu dogodila se kada mu je ubijen brat. Ivan je krenuo osvetiti ga i na uskoj cesti sreo je samog ubojicu.

Prema predaji, čovjek se, vidjevši da mu nema bijega, bacio na koljena pred Ivana i raširenih ruku u obliku križa zamolio milost, prizivajući Kristovu muku. Ivan je, potresen tim prizorom, spustio mač i oprostio mu, izgrlivši ga umjesto da ga ubije. Taj se događaj, prema predaji, zbio na Veliki petak.

Nakon toga uputio se u obližnji samostan San Miniato al Monte, gdje se, kaže predaja, pred raspelom u molitvi duboko potresao i odlučio napustiti svjetovni život. Stupio je u samostan kao redovnik, no ubrzo je otkrio da je njegov opat kupio svoj crkveni položaj od biskupa, dakle simonijom, pa je zajedno s nekolicinom drugih redovnika napustio zajednicu koja je popustila toj zloporabi.

Oko 1038. povukao se s istomišljenicima u dolinu Vallombrosa u Toskani, gdje je osnovao novu redovničku zajednicu koja je slijedila strogo pravilo utemeljeno na benediktinskoj tradiciji, s naglaskom na siromaštvu, šutnji, radu i odbijanju svake donacije koja bi ugrozila neovisnost zajednice. Ta je zajednica prerasla u red vallombrozijanaca, koji je papinskom potvrdom pape Viktora II. 1055. službeno priznat i koji se potom brzo proširio Toskanom.

Ivan se cijeloga života zauzimao protiv simonije, odnosno kupoprodaje crkvenih službi, koja je u to doba bila raširena zloporaba, i podupirao je crkvenu obnovu koju su zagovarali reformski krugovi 11. stoljeća. Između 1060. i 1061. poslao je iz svoje zajednice nove, nepotkupljive svećenike u Milano da zamijene one okaljane simonijom, izravno se sukobljavajući s ondašnjim crkvenim vlastodršcima.

Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu Passignano, ostavivši redovnicima pismo o bratskoj ljubavi. Kanoniziran je 1193. od pape Celestina III. Godine 1951. papa Pio XII. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom talijanskih šumara i šumarske službe, zbog spoja koji je njegov red od početka njegovao između redovničkog života i brige za šumu u kojoj se nastanio. Njegova priča o oprostu ubojici ostala je jedan od najpoznatijih primjera pomirenja u kršćanskoj hagiografiji. Blagdan mu se slavi 12. srpnja.

Doba crkvene obnove

Ivanov je život pao u razdoblje takozvane grgurske reforme, velikog nastojanja da se Crkva 11. stoljeća oslobodi utjecaja svjetovnih vlastodržaca i zloporaba poput simonije i braka svećenika. U to doba diljem Europe niču nove redovničke zajednice koje traže strože pravilo od onog u velikim, imućnim opatijama; uz vallombrozijance, sličnim su putem krenuli kartuzijanci i cistercitima bliski krugovi. Ivanova je zajednica jedna od najranijih i najodlučnijih u toj obnovi, a njegovo protivljenje simoniji nadilazilo je puko osobno uvjerenje: zajedno sa svojim redovnicima aktivno se uključivao u sukobe oko biskupskih imenovanja, ne birajući riječi ni prema visokim crkvenim dostojanstvenicima.

Širenje reda i štovanje

Nakon Ivanove smrti vallombrozijanski je red nastavio rasti, osnivajući nove samostane po Toskani i drugim dijelovima Italije, a u kasnijim stoljećima priključio se širim redovničkim savezima unutar benediktinske obitelji. Slika Ivanova opraštanja ubojici postala je omiljen motiv talijanskog slikarstva; prizor u kojem mladić baca mač i grli ubojicu s raširenim rukama u obliku križa slikali su, među ostalima, Andrea del Sarto i drugi renesansni majstori, čime je priča nadživjela samo redovničke kronike i postala dio šire pučke pobožnosti. U samom Passignanu i Vallombrosi njegov se grob i danas štuje, a red koji je osnovao, premda znatno manji nego u srednjem vijeku, opstoji do danas.