Sveti Ivan Krstitelj de la Salle, svećenik

Kanonik koji je razdijelio bogatstvo

Ivan Krstitelj de la Salle rodio se 30. travnja 1651. u Reimsu, u uglednoj plemićkoj obitelji. Kao dječak dobio je tonzuru, a s nepunih šesnaest godina postao je kanonik reimske katedrale, položaj koji mu je osiguravao ugodan crkveni prihod i društveni ugled. Studirao je teologiju u seminaru Saint-Sulpice u Parizu kod Louisa Tronsona, no smrt oba roditelja 1671. i 1672. prisilila ga je da se s dvadeset i jednom godinom vrati u Reims i preuzme brigu o mlađoj braći i sestrama. Zaređen je za svećenika 1678.

Godine 1679. udovica Nicole Roland zamolila je de la Sallea da pomogne Adrienu Nyelu, čovjeku koji je u Reimsu pokušavao osnovati besplatne škole za siromašnu djecu. De la Salle je isprva pristao samo posredno, iz udobnosti kanoničke kuće, no postupno se sve više uključivao: primio je učitelje u vlastiti dom, financijski ih pomagao i vodio brigu o njihovu radu. Taj korak, neobičan za čovjeka njegova staleža, izazvao je čuđenje u njegovoj obitelji i krugu poznanika.

Odricanje od statusa i osnivanje Družbe

Odluka da se posveti školama za sirotinju tražila je od de la Sallea da se odrekne vlastitog društvenog položaja. Godine 1683. dao je ostavku na kanonikat, a 1684. razdijelio je svoje obiteljsko bogatstvo siromašnima u godini gladi, ostavljajući sebe bez imovinskog oslonca. Iste je godine s prvom skupinom učitelja utemeljio Družbu školske braće, redovničku zajednicu sastavljenu isključivo od laika, bez svećenika u svojim redovima, što je u to doba bila novost u organizaciji redovničkog života.

Da bi osigurao trajnost svog djela, 1684. otvorio je u Reimsu prvu učiteljsku školu za osposobljavanje laičkih učitelja, preteču kasnijih učiteljskih škola diljem Europe. Uveo je poduku na materinskom jeziku umjesto na latinskom, uvjeren da djeca iz siromašnih obitelji, koja u školi ostaju kratko, moraju najprije naučiti čitati i pisati na jeziku kojim se svakodnevno služe.

Razredna nastava umjesto pojedinačne poduke

De la Salleov najtrajniji doprinos pedagogiji jest takozvana istodobna metoda: umjesto dotadašnje prakse da učitelj poučava djecu jedno po jedno dok ostali čekaju, uveo je podjelu učenika u razrede prema znanju, kojima se istodobno predaje ista gradiva. Sastavio je i priručnik Vođenje škola, u kojem je do u detalje opisao organizaciju nastave, ponašanje učitelja i raspored dana, tekst koji je stoljećima ostao temeljni pedagoški dokument za škole njegove družbe.

Uz osnovne škole, otvorio je 1699. nedjeljnu Kršćansku akademiju za odrasle radnike, gdje se poučavala geometrija i osnove graditeljstva, te 1705. internat Saint-Yon u Rouenu, ustanovu koja je objedinjavala opće obrazovanje i strukovnu poduku, preteču kasnijeg srednjoškolskog sustava.

Progon i unutarnji sukobi

Uspjeh škola izazvao je otpor onih koji su se osjećali ugroženima, poglavito ceha učitelja pisanja u Parizu, koji je de la Sallea tužio zbog nezakonitog poučavanja. Nadbiskup Pariza privremeno mu je oduzeo pravo vođenja škola, a unutar same Družbe pojavili su se sukobi i otpadništva pojedinih braće. De la Salle je te godine, između 1702. i 1717., proveo u stalnim putovanjima i pregovorima kako bi sačuvao djelo od raspada, dok ga je istodobno mučila i vlastita bolest.

Unatoč svemu, 1717. sazvao je opći kapitul Družbe na kojem je za prvog generalnog poglavara izabran brat Barthélemy, čime je de la Salle svjesno prepustio vodstvo drugome i osigurao da zajednica preživi njegovu smrt.

Posljednje godine i kanonizacija

Posljednje je godine proveo u samostanu Saint-Yon, dovršavajući pravilo Družbe. Umro je na Veliki petak, 7. travnja 1719. godine, izgovorivši, prema svjedočanstvima braće, riječi da se u svemu klanja Božjoj volji. Papa Leon XIII. proglasio ga je svetim 1900. godine, a papa Pio XII. 1950. proglasio ga je zaštitnikom svih odgojitelja i učitelja. Njegov je pedagoški sustav utjecao na brojne kasnije redovničke zajednice posvećene odgoju, a sam je ostao poznat kao otac moderne osnovnoškolske pedagogije.