Sveti Ivan Marija Vianney, svećenik, zaštitnik župnika

Slabo obrazovan seljački dječak

Ivan Marija Vianney rodio se 1786. godine u Dardillyju kraj Lyona, u seljačkoj obitelji koja je unatoč vjerskim progonima Francuske revolucije potajno njegovala vjeru. Zbog revolucionarnih previranja i ratova njegovo je rano školovanje bilo krajnje oskudno, a kad je u zreloj dobi krenuo pripremati se za svećeništvo, latinski jezik, obvezan za tadašnji crkveni studij, pokazao mu se gotovo nesavladivom preprekom. Trebala mu je pomoć kolege sjemeništarca Matije Lorasa da uopće prati nastavu, a na prvom ulaznom ispitu za sjemenište pao je, uspjevši proći tek na ponovljenom ispitu tri mjeseca kasnije.

Teško ređenje

Zbog slabog akademskog uspjeha nadređeni su ozbiljno razmišljali odustane li od njegova ređenja, no procijenili su da njegova očita pobožnost i marljivost nadoknađuju manjak intelektualne naobrazbe, pa je 1815. godine, u dobi od dvadeset i devet godina, ipak zaređen za svećenika. Prvu je službu obavljao kao pomoćnik župniku Balleyju u Ecullyju, gdje je od svojeg mentora učio praktičnu pastoralnu mudrost koju sjemenišni udžbenici nisu mogli pružiti.

Župnik zabačenog sela Ars

Godine 1818. Vianney je imenovan župnikom u Arsu, tada zanemarenom selu od svega nekoliko stotina stanovnika kraj Lyona, za koje se smatralo da mladom svećeniku bez akademskih ambicija dobro odgovara. Zatekao je mjesto u vjerskoj ravnodušnosti, s malo tko tko je redovito prakticirao vjeru, pa se dugogodišnjim strpljivim propovijedanjem, osobnim primjerom stroge askeze i neumornom prisutnošću u župi postupno uspio obratiti gotovo cijelo selo.

Sati provedeni u ispovjedaonici

Glas o Vianneyjevoj sposobnosti da u ispovijedi pronikne u dušu penitenta i uputi ga na put obraćenja proširio se daleko izvan Arsa, pa su k njemu hodočasnici počeli dolaziti iz cijele Francuske, a naposljetku i iz inozemstva. U posljednjem desetljeću života provodio je i po šesnaest do osamnaest sati dnevno u ispovjedaonici, uz tek nekoliko sati sna, dočekujući do dvadeset tisuća hodočasnika godišnje do sredine 1850-ih, uz uslugu posebnog željezničkog reda uvedenog upravo zbog navale posjetitelja.

Duhovna borba i iskušenja

Vianneyjevi životopisci bilježe da je proživljavao intenzivna duhovna iskušenja, uključujući noćne neprilike koje je sam pripisivao đavolskom napastovanju, kao i višekratne pokušaje da napusti Ars zbog osjećaja vlastite nedostatnosti pred zadaćom koja mu je povjerena. Unatoč tome ostao je u selu do smrti, tumačeći svoju ustrajnost kao dio poslanja koje mu Bog nije dopustio napustiti, a njegova iskrena patnja i istrajnost dodatno su pridonijele ugledu koji je uživao među vjernicima i klerom.

Smrt i uzor svećeništva

Ivan Marija Vianney umro je u Arsu 4. kolovoza 1859. godine, iscrpljen desetljećima gotovo neprestanog rada. Proglašen je svetim 1925. godine, a papa Pio XI. proglasio ga je zaštitnikom svih župnika svijeta, dok je Ivan XXIII. tu zaštitu proširio na sve svećenike općenito. Njegov je život ostao trajan podsjetnik da svećenička plodnost ne ovisi prvenstveno o učenosti ili darovitosti, nego o vjernosti, strpljivosti i spremnosti da se ostane uz ljude kojima je netko poslan služiti.

Katehist djece i siromašnih

Uz ispovjedaonicu, Vianney je veliku pažnju posvećivao katehezi djece i odraslih, svakodnevno poučavajući osnove vjere jednostavnim, slikovitim jezikom razumljivim seoskom stanovništvu, te je osnovao i dom za napuštenu djecu i djevojke bez sredstava, nazvan Providence, koji je vlastitim siromašnim sredstvima i darovima hodočasnika dugo uzdržavao. Ta briga za najranjivije u zajednici, jednako kao i sati provedeni u ispovjedaonici, pokazuje da je njegova svetost bila usko povezana s konkretnim, svakodnevnim potrebama ljudi u malom selu koje mu je bilo povjereno.