Sveti Ivan od Boga, redovnik

Vojnik i lutalac

Ivan je rođen 8. ožujka 1495. godine u Montemor-o-Novu u Portugalu. Prema predaji, kao dječak je napustio roditeljski dom i završio u Španjolskoj, gdje je odrastao daleko od obitelji. Mladost je proveo kao vojnik, boreći se u europskim ratovima svojega doba, među ostalim i protiv Turaka te u ratovima francuskog kralja Franje I. protiv cara Karla V., a potom je neko vrijeme radio i kao pastir ovaca u Španjolskoj i trgovački pomoćnik, seleći se između Španjolske i Portugala bez stalnog zanimanja, obitelji ili doma, u životu obilježenom nesigurnošću i čestim promjenama sredine.

Preokret u Granadi

Oko 1537. godine Ivan se skrasio u Granadi, u južnoj Španjolskoj, gdje je počeo prodavati vjerske knjige i pobožne slike na malom štandu, prvi put u životu baveći se poslom koji ga je približio Crkvi. Prema predaji, na blagdan svetog Sebastijana 1539. godine snažno je proživio propovijed poznatog propovjednika Ivana od Avile, koja ga je toliko potresla svojim opisom Kristove muke da je počeo javno pokazivati znakove duboke pokore, trgati svoju odjeću i moliti za oproštenje grijeha, do te mjere da su ga zbunjeni građani smatrali duševno poremećenim i po tadašnjem običaju zatvorili u bolnicu za umobolne, gdje su bolesnici u to doba često bili izloženi grubom i nasilnom postupanju.

Ondje je vlastitim tijelom i očima iskusio i vidio kako se s bolesnima postupa nasilno i nedostojno, izloženi udarcima i zanemarivanju umjesto liječenju, što je u njemu probudilo neopozivu odlučnost da bolesnima i siromasima posveti ostatak života, čim se oporavio i napustio tu ustanovu.

Osnivanje bolnice u Granadi

Nakon oporavka, potaknut savjetom istog Ivana od Avile koji ga je usmjerio prema djelatnom, a ne pukom pokorničkom životu, Ivan je iznajmio kuću u Granadi i pretvorio je u utočište za bolesne, siromahe i beskućnike, opskrbivši je onim malo namještaja i postelja što je uspio nabaviti milostinjom. Danju i noću obilazio je grad tražeći bolesne kojima je trebala pomoć, a one koji nisu mogli hodati nosio je na vlastitim leđima do svoje kuće, ne razlikujući pritom vjeru, podrijetlo ili društveni položaj potrebitih.

U tom je poslu pomoć dobio od pripadnika reda hijeronimita, koji su mu pomogli utemeljiti prvu pravu bolnicu, poznatu po brizi za bolesnike koja je znatno nadilazila tadašnje uobičajene standarde takvih ustanova, u kojima je briga za pacijenta često bila tek sporedna zadaća.

Smrt i nastanak reda

Ivan je umro 8. ožujka 1550. godine u Granadi, na svoj pedeset i peti rođendan, prema predaji nakon što se prehladio spašavajući utopljenika iz rijeke Genil, unatoč upozorenjima liječnika da mu takav pothvat u tom stanju može biti koban. Njegovi sljedbenici, isprva neformalna skupina laika okupljena oko njegova djela, nastavili su njegovo djelo, a papa Pio V. odobrio je 1572. godine Red bolničke braće svetog Ivana od Boga, po pravilu svetog Augustina, čime je Ivanovo osobno djelo dobilo trajan institucionalni oblik.

Red se u sljedećim stoljećima proširio diljem Europe i svijeta, osnivajući brojne bolnice posvećene njezi bolesnih, siromašnih i napuštenih, ostajući vjeran Ivanovu izvornom duhu neposredne, osobne brige za svakog bolesnika, bez obzira na trošak ili vlastitu udobnost.

Od nesigurnog lutalice do utemeljitelja

Malo je svetaca čiji je put do svetosti prošao kroz toliko različitih, naizgled propalih pokušaja pronalaska smisla, vojničku službu, pastirski posao, trgovinu, pa i razdoblje kad su ga vlastiti sugrađani proglasili ludim. Upravo ta neuspješna lutanja, prema predaji, oblikovala su u njemu razumijevanje za ljude na rubu društva kakvo rijetko tko drugi mogao imati, čineći ga sposobnim prepoznati dostojanstvo u svakom bolesniku kojeg je nosio na svojim leđima.