Sveti Ivan Pavao II., papa

Djetinjstvo u Wadowicama

Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama pokraj Krakova, kao drugi sin časničke obitelji. Majka mu je umrla 1929., stariji brat Edmund, liječnik, preminuo je 1932. od šarlaha zarazivši se od pacijenta, a otac, umirovljeni časnik koji ga je sam odgajao posljednjih godina mladosti, umro je 1941. Mladi je Karol bio nadaren za glumu i pisao je pjesme, a u gimnaziji se sprijateljio i sa židovskim vršnjacima, prijateljstva koja je njegovao cijeloga života.

Rat, kamenolom i tajno sjemenište

Nakon njemačke okupacije Poljske 1939. sveučilišta su zatvorena, pa je Wojtyła, da izbjegne prisilnu deportaciju na rad u Njemačku, radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici Solvay kraj Krakova. Usporedno je od 1942. pohađao tajno, ilegalno sjemenište krakovske nadbiskupije, koje je djelovalo pod prijetnjom smrtne kazne za sudionike. U tom je razdoblju izgubio i posljednjega roditelja te preživio prometnu nesreću koja ga je gotovo stajala života.

Svećenik, filozof i biskup

Zaređen je za svećenika 1. studenoga 1946. u Krakovu, a potom je poslan u Rim, gdje je 1948. doktorirao tezom o vjeri prema djelu svetog Ivana od Križa. Vrativši se u Poljsku, djelovao je kao župni vikar, sveučilišni kapelan i profesor etike, stekavši ugled kod studenata po neposrednosti i ljubavi prema planinarenju i kajaku. Papa Pio XII. imenovao ga je 1958. pomoćnim biskupom Krakova, a 1964. postao je nadbiskupom. Sudjelovao je u svim zasjedanjima Drugog vatikanskog koncila, gdje je pridonio osobito tekstovima o vjerskoj slobodi. Kardinalom ga je imenovao Pavao VI. 1967.

Izbor za papu i atentat

Nakon iznenadne smrti Ivana Pavla I. konklava je 16. listopada 1978. izabrala Wojtyłu za papu - prvog nepapinskog Talijana nakon više od četiri i pol stoljeća i prvog poljskog papu u povijesti. Uzeo je ime Ivan Pavao II. Dana 13. svibnja 1981. na Trgu svetog Petra teško ga je ranio metcima turski atentator Mehmet Ali Ağca; nakon oporavka papa je 1983. osobno posjetio Ağcu u zatvoru i javno mu oprostio, čin koji je postao simbol njegova shvaćanja praštanja.

Putovanja, nauk i uloga u padu komunizma

Ivan Pavao II. ostvario je više od sto međunarodnih apostolskih putovanja te brojne posjete unutar Italije, čime je papinsku službu učinio vidljivijom nego ikad prije. Napisao je četrnaest enciklika, među kojima „Redemptor hominis“ (1979.), „Evangelium vitae“ (1995.) o zaštiti ljudskog života i „Fides et ratio“ (1998.) o odnosu vjere i razuma. Njegovi posjeti rodnoj Poljskoj, osobito prvi 1979., snažno su ohrabrili sindikat Solidarnost i mirni otpor komunističkom režimu, zbog čega mu se pripisuje važna, iako ne jedina, uloga u događajima koji su 1989. doveli do pada komunizma u istočnoj Europi. Poticao je i dijalog s judaizmom, prvi je papa posjetio rimsku sinagogu (1986.) te je 2000. molio kod Zida plača u Jeruzalemu.

Bolest, smrt i kanonizacija

Posljednjih godina pontifikata javno je podnosio Parkinsonovu bolest, ne skrivajući tjelesnu slabost pred svijetom, što je mnogi protumačili kao svjedočanstvo o dostojanstvu starosti i patnje. Umro je 2. travnja 2005. u Vatikanu, nakon dvadeset i šest godina pontifikata, jednog od najdužih u povijesti Crkve; njegov pogreb na Trgu svetog Petra okupio je stotine tisuća ljudi i predstavnike gotovo svih svjetskih vjera i država. Beatificirao ga je Benedikt XVI. 1. svibnja 2011., a kanonizirao papa Franjo 27. travnja 2014., zajedno s Ivanom XXIII. Spomendan mu je 22. listopada, na dan svečanog početka njegove papinske službe 1978. godine.

Odjek u Poljskoj i svijetu

Za Poljsku, koja je gotovo dva stoljeća bila dijeljena i okupirana, izbor prvoga poljskog pape imao je golem simbolički i politički značaj: njegovi posjeti rodnoj zemlji okupljali su milijune ljudi i vraćali javno samopouzdanje narodu pod komunističkom vlašću. U svijetu ostaje zapamćen i po pokretanju Svjetskih dana mladih, koji su okupljali milijune mladih vjernika, te po nastojanju da katolička teologija tijela i osobna svetost budu dostupni širokoj publici kroz njegove opsežne katehetske cikluse.