Sveti Ivan I., papa i mučenik

Izbor u nemirno doba

Ivan, rodom Toskanac, sin Konstancijev, izabran je za papu 13. kolovoza 523. u vremenu kad je Italijom vladao ostrogotski kralj Teodorik, arijanski kršćanin koji je, unatoč vlastitoj vjeri, dugo pokazivao trpeljivost prema katoličkom stanovništvu. O Ivanovu ranom djelovanju na čelu Crkve sačuvano je malo pisanih tragova - njegova su sačuvana pisma kasnije ocijenjena kao vjerojatno krivotvorena, što svjedoči koliko je malo pouzdanih podataka o prvim godinama njegova pontifikata.

Napetost između Carigrada i Ravenne

Godine 523. bizantski car Justin izdao je oštar edikt protiv arijanaca na području svog Carstva. Teodorik, koji je štitio arijansku manjinu u Italiji, osjetio je to kao prijetnju i odlučio poslati poslanstvo u Carigrad kako bi izvršio pritisak na cara da ublaži svoju politiku. Na čelo tog poslanstva, sastavljenog od rimskih senatora, kralj je prisilio samog papu Ivana.

Poslanstvo u Carigradu

Ivan je u Carigrad stigao početkom 525. godine. Prema izvorima, car Justin dočekao ga je s velikim poštovanjem, čak je pred njim pao ničice, a papa je potom njega okrunio. Istočni patrijarsi javno su iskazali zajedništvo s Rimom, a Ivan je predvodio uskrsno bogoslužje u Carigradu. Diplomatski uspjeh bio je velik, no upravo je taj uspjeh probudio Teodorikovu sumnju da je papa djelovao u interesu Carigrada, a ne njegovu.

Zatočeništvo i smrt

Po povratku u Italiju Teodorik je dao uhititi Ivana i baciti ga u tamnicu u Ravenni. Iscrpljen putovanjima i lišen osnovnih uvjeta, papa je ubrzo umro u zatočeništvu, 18. ili 19. svibnja 526. Njegovo tijelo preneseno je u Rim i pokopano u bazilici svetog Petra. Latinska je Crkva njegovu smrt u tamnici shvatila kao mučeništvo za vjernost Crkvi te ga časti kao mučenika, sa spomenom 18. svibnja.

Malo sačuvanih tragova

Za razliku od nekih kasnijih papa, o Ivanovoj upravi Crkvom ostalo je vrlo malo pisanih dokumenata. Njegov takozvani Bullarium sadrži tek dva pisma - jedno naslovljeno nadbiskupu Zahariji, a drugo biskupima Italije - i oba su kasnije ocijenjena kao vjerojatno krivotvorena. Ta oskudnost izvora znači da se većina onoga što se danas zna o Ivanu I. oslanja gotovo isključivo na priču o njegovu poslanstvu u Carigrad i tragičnom završetku, dok su ostale pojedinosti njegova pontifikata ostale u sjeni povijesti.

Politički kontekst

Ivanov je slučaj važan primjer koliko su rani pape bili uhvaćeni između svjetovne vlasti i crkvene odgovornosti. Teodorik je kao arijanski vladar štitio politički mir s katoličkom većinom u Italiji, ali kad je osjetio da bi Bizant mogao ugroziti položaj arijanaca na istoku, papu je iskoristio kao instrument diplomatskog pritiska, ne mareći za njegovu duhovnu ulogu. Upravo ta napetost između svjetovne moći i crkvenog autoriteta obilježila je i mnoge kasnije sukobe između papinstva i svjetovnih vladara u srednjem vijeku.

Štovanje kao mučenika

Iako Ivan nije umro nasilnom smrću u doslovnom smislu, nego je podlegao iscrpljenosti u zatočeništvu, rana ga je Crkva ubrzo počela štovati kao mučenika, smatrajući da je njegova smrt bila izravna posljedica vjernosti crkvenoj službi pred svjetovnim vladarom koji ga je zloupotrijebio. Taj širi pojam mučeništva, koji ne zahtijeva nužno pogubljenje, bio je uobičajen u ranoj Crkvi za sve one koji su stradali zbog obrane vjere i crkvenog jedinstva, a Ivanov je slučaj ostao jedan od ranijih primjera takvog shvaćanja primijenjenog na samog rimskog biskupa. Njegov spomen u rimskoj bazilici svetog Petra, gdje je pokopan, i danas podsjeća na papu koji je stradao jer je izvršio zadaću koju mu je nametnuo vladar sumnjičav prema njegovoj vjernosti.