Sveti Izidor Ratar

Sin siromašne seljačke obitelji

Izidor je rođen oko 1070. godine u Madridu, tada malom kastiljskom gradu na granici prema muslimanskim područjima Iberskog poluotoka. Potjecao je iz vrlo siromašne seljačke obitelji te je rano ostao bez oca, što ga je prisililo da se već kao dječak zaposli kao nadničar. Dobio je ime po seviljskom biskupu i crkvenom naučitelju Izidoru Seviljskom, čiji je kult u to doba bio raširen po Kastilji.

Nadničar kod Ivana de Vargasa

Cijeli je radni vijek proveo kao poljodjelski nadničar, najveći dio toga u službi imućnog zemljoposjednika Ivana de Vargasa na imanju u blizini Madrida. Prema svjedočanstvima sakupljenim u postupku kanonizacije, Izidor je svaki dan prije odlaska na posao odlazio na svetu misu u jednu od madridskih crkava, a zatim bi cijeli dan provodio u poljskim radovima, često uz tihu molitvu. Zbog nesigurnosti izazvane sukobima s Almoravidima obitelj se neko vrijeme preselila iz Madrida u obližnju Torrelagunu, gdje se Izidor oženio Marijom Torbijom, također siromašnom seljankom skromna podrijetla.

Anđeo za plugom

Njegovu je pobožnost, prema predaji, pratio niz čudesnih događaja koji su ga učinili omiljenim likom pučke pobožnosti. Najpoznatija je legenda da su ga, dok se on zadržavao u molitvi, anđeli zamjenjivali za plugom i nastavljali orati brazdu, tako da posao nikada nije zaostajao unatoč vremenu provedenom u crkvi. Pripovijeda se i da je čudesno umnožavao hranu koju je dijelio siromašnima te da je zimi rasipao žito pticama i divljim životinjama, ne mareći za vlastitu oskudicu.

Gubitak sina i zavjet čistoće

Izidor i Marija imali su jednog sina koji je u djetinjstvu upao u bunar. Prema predaji, roditelji su se usrdno molili, a razina vode u bunaru čudesno se podigla i dijete izronilo živo i zdravo. Potresen tim događajem, bračni je par nakon toga odlučio živjeti u čistoći, nastavljajući zajednički život posvećen molitvi, radu i skromnosti, što je u tadašnjoj pobožnoj literaturi tumačeno kao znak njihove izuzetne predanosti Bogu unatoč bračnom stanju.

Smrt i štovanje u Madridu

Izidor je umro 15. svibnja 1130. godine u Madridu, gdje je proveo najveći dio života. Ubrzo se oko njegova groba razvilo lokalno štovanje, koje je s vremenom preraslo u jedan od najvažnijih madridskih kultova, osobito nakon što je grad u 16. stoljeću postao prijestolnicom Španjolske. Kralj Filip III. pripisivao mu je ozdravljenje od teške bolesti, što je dodatno ojačalo njegov ugled na dvoru.

Kanonizacija

Papa Grgur XV. proglasio je Izidora svetim 12. ožujka 1622. godine, istoga dana kada su kanonizirani i Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Terezija Avilska i Filip Neri, u jednoj od najsvečanijih zajedničkih kanonizacija toga doba. Njegova supruga Marija Torbija, poznata u Španjolskoj kao Marija de la Cabeza, proglašena je blaženom 1697. godine. Izidor je danas zaštitnik Madrida, poljoprivrednika, težaka i žetelaca, a zaziva se i protiv suše, dok se njegov blagdan 15. svibnja u Madridu i mnogim seoskim sredinama i danas slavi procesijama i blagoslovom polja.

Štovanje izvan Španjolske

Zbog jednostavnosti svoga života i izravne povezanosti sa svakodnevnim seoskim radom, Izidorov je kult brzo prešao granice Kastilje i proširio se po katoličkom svijetu, osobito u zemljama s izraženom poljoprivrednom tradicijom. U mnogim se selima diljem Europe i Latinske Amerike njegov blagdan i danas obilježava blagoslovom sjetve, stoke i poljodjelskih strojeva, a brojne su seoske župe i bratovštine uzele njegovo ime kao zaštitničko. U Sjedinjenim Državama i dijelovima Latinske Amerike osnovana su poljoprivredna društva i župe pod njegovim imenom, dok se u samom Madridu blagdan svetog Izidora slavi kao jedna od najvećih gradskih svetkovina, s narodnim slavljima, procesijama do njegova svetišta i tradicionalnim odlaskom stanovnika na obale rijeke Manzanares.

Lik u pučkoj pobožnosti

Izidorov se lik u umjetnosti gotovo redovito prikazuje s plugom, volovima i anđelom koji mu pomaže orati, čime je njegova priča postala jedan od najprepoznatljivijih motiva pučke pobožnosti vezane uz zemljoradnju. Upravo ta jednostavnost, svetost postignuta ne kroz crkvenu službu ili mučeništvo, nego kroz vjeran svakodnevni rad i pomoć siromašnima, učinila ga je bliskim generacijama seljaka diljem katoličkog svijeta te ga svrstava među rijetke svece koji nikada nisu bili ni svećenici ni redovnici.