Sveti Jakov Markijski, svećenik

Od pravnika do redovnika

Jakov je rođen 1394. u Monteprandonu, u pokrajini Marche kraj Ascoli Picena, u siromašnoj obitelji. Unatoč skromnom podrijetlu, uspio je steći doktorat prava na sveučilištu u Perugi te je neko vrijeme radio kao odgojitelj i sudac. U dobi od dvadeset i dvije godine, 1416., napustio je svjetovnu karijeru i primio franjevački habit u samostanu Porcijunkule kraj Asiza, iz ruku samoga svetog Bernardina Sijenskog.

Učenik Bernardina Sijenskog

Kao mladi redovnik Jakov je postao blizak učenik Bernardina Sijenskog, od kojega je preuzeo način propovijedanja te teološko i kanonsko znanje koje mu je kasnije služilo u vlastitim govorima. Zaređen je za svećenika 1420. te se ubrzo istaknuo kao „vatreni govornik“, kako ga naziva santiebeati.it, sposoban privući velika mnoštva.

Pola stoljeća propovijedanja

Gotovo pedeset godina Jakov je putovao propovijedajući diljem Europe: u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Danskoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Bosni, uvijek po papinskom nalogu. Pozivao je na pokoru, suprotstavljao se hereticima poput fratičela te se zalagao za jedinstvo Crkve. Iz brige za siromahe koje su iskorištavali zelenaši, osnivao je takozvane Monti di Pietà, ustanove koje su siromašnima davale male zajmove bez lihvarskih kamata. Godine 1436. imenovan je inkvizitorom za Austriju i Ugarsku, a 1443. apostolskim nuncijem.

Nasljednik Ivana Kapistrana

Nakon smrti svetog Ivana Kapistrana 1456. Jakov ga je naslijedio u djelovanju u Mađarskoj, gdje je, kao i njegov prethodnik, propovijedao otpor osmanskim osvajanjima i pozivao kršćanske vladare na jedinstvo protiv turske opasnosti koja je tada prijetila i hrvatskim krajevima. Tijekom svojega djelovanja došao je u sukob s dijelom inkvizicijskih krugova zbog teoloških stavova o dragocjenoj Kristovoj krvi, premda taj spor nije doveo do formalne osude.

Smrt i kanonizacija

Jakov je umro u Napulju 28. studenoga 1476., u dubokoj starosti, i dalje posvećen propovijedanju i brizi za siromašne. Blaženim ga je proglasio papa Urban VIII. 1624., a svetim papa Benedikt XIII. 1726. godine. Postao je jedan od zaštitnika grada Napulja, a njegova ostavština rukopisa i propovijedi dijelom se čuva u njegovu rodnom mjestu Monteprandonu.

Propovijedanje u Bosni

Među krajevima u kojima je Jakov djelovao spominje se i Bosna, tada pogranično područje kršćanske Europe izloženo osmanskim upadima i utjecaju bosanskih krstjana koje je Rim smatrao krivovjercima. Franjevačka je Bosanska vikarija u to doba bila jedna od najizloženijih misijskih pokrajina reda, a propovjednici poput Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana svojim su dolascima učvršćivali vezu tamošnjih katolika s Rimom u razdoblju kad je opasnost od turskog osvajanja postajala sve neposrednija.

Propovjednik i mirotvorac među gradovima

Osim propovijedanja protiv hereza i lihve, Jakov je u svojim putovanjima često posredovao u sukobima između zavađenih talijanskih gradova i obitelji, tražeći od njih javno pomirenje kao znak istinskog pokajanja, u skladu s praksom koju su prije njega njegovali i Bernardin Sijenski i drugi franjevački opservantski propovjednici petnaestog stoljeća. Njegovi su govori bili poznati po strogosti prema vlastitom tijelu i jednostavnosti života, a suvremenici su ga opisivali kao čovjeka izuzetne izdržljivosti unatoč desetljećima provedenim na putu, u različitim klimatskim i jezičnim sredinama.

Spisi i naslijeđe

Jakov je iza sebe ostavio brojne propovijedi i teološke rasprave, među njima i one posvećene pitanju dragocjene Kristove krvi, koje je pobudilo znatnu teološku raspravu u njegovo doba. Njegov je kult ostao osobito živ u Monteprandonu i u Napulju, gdje se njegove relikvije i danas štuju, a spomen njegova rada na Balkanu i u srednjoj Europi ostao je zabilježen u franjevačkoj tradiciji Bosanske vikarije, iz koje se kasnije razvila i franjevačka prisutnost u samoj Hrvatskoj.