Spomen svetog Josipa Radnika

Josip tesar

O Josipu iz Nazareta evanđelja govore škrto. Matejevo i Lukino evanđelje spominju ga kao zaručnika Marijina i skrbnika Isusova, a grčka riječ kojom se opisuje njegovo zanimanje, tekton, prevodi se kao tesar ili graditelj, čovjek koji je radio s drvetom i kamenom. U Nazaretu, malom galilejskom mjestu, takav je posao značio svakodnevni fizički rad kojim se uzdržavala obitelj.

Josip u evanđeljima nikada ne izgovara nijednu riječ - poznat je isključivo po svojim postupcima: prima Mariju za suprugu unatoč neobičnim okolnostima, bježi s obitelji u Egipat da zaštiti dijete, vraća se u Nazaret i ondje odgaja Isusa u obrtničkom zanimanju. Predaja pretpostavlja da je umro prije početka Isusova javnog djelovanja, jer se poslije više ne spominje uz Mariju.

Zaštitnik cijele Crkve

Josipovo štovanje kao zaštitnika opće Crkve učvrstio je papa Pio IX. 1870. godine, a njegov se glavni blagdan slavi 19. ožujka. Kroz stoljeća razvila se snažna pobožnost Josipu kao uzoru muža, oca i skrbnika, poštovanog zbog šutljive vjernosti i poslušnosti Božjem naumu.

Ustanovljenje blagdana Radnika

Poseban spomen Josipa Radnika uveo je papa Pio XII. 1955. godine, odredivši da se slavi 1. svibnja. Odluka je bila izravan odgovor na prvomajske proslave rada koje su u to doba u mnogim zemljama imale izrazito ideološko, sekularno ili socijalističko obilježje. Uvođenjem toga spomena Crkva je htjela dati kršćanski odgovor na pitanje dostojanstva rada, ne osporavajući vrijednost radničkih prava, nego ih postavljajući u okvir evanđelja - rad kao sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelu, a ne samo kao sredstvo zarade.

Značenje danas

Blagdan 1. svibnja tako u Crkvi ima dvostruko značenje - građansko, kao Praznik rada, i liturgijsko, kao spomen Josipa koji je svojim rukama zarađivao kruh za svoju obitelj. U propovijedima uz taj dan Crkva redovito naglašava da nijedan pošten posao, ma koliko skroman, nije lišen dostojanstva, jer ga je i sam Sin Božji dijelio u nazaretskoj radionici.

Josip u katoličkom socijalnom nauku

Uvođenje blagdana Josipa Radnika uklapa se u širi razvoj katoličkoga socijalnog nauka, koji je počeo enciklikom Rerum novarum pape Lava XIII. iz 1891., posvećenom položaju radnika u industrijskom društvu. Josip je u tom kontekstu predstavljen ne samo kao svetac obiteljskog života, nego i kao zagovornik dostojanstva svakog čovjeka koji radi rukama, bez obzira na to koliko mu je posao društveno cijenjen.

Štovanje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se štovanje svetog Josipa duboko ukorijenilo kroz brojne župe, bratovštine i svetišta koja nose njegovo ime, a njegov se glavni blagdan 19. ožujka tradicionalno smatra i danom imendana mnogih hrvatskih muškaraca. Blagdan Josipa Radnika 1. svibnja u hrvatskim se župama često povezuje s blagoslovom polja i rada, osobito u ruralnim krajevima gdje se proljetni ciklus poljodjelskih radova podudara s tim datumom.

Tumačenje šutnje evanđelja

Teolozi su kroz stoljeća raspravljali o razlozima Josipove potpune šutnje u novozavjetnim tekstovima. Uobičajeno tumačenje jest da evanđelisti time žele istaknuti kako je Josipovo poslanje bilo poslanje djela, a ne riječi - poslušnost Božjem naumu izražena kroz konkretne, često teške odluke poput bijega u tuđinu radi zaštite obitelji, a ne kroz javne izjave ili propovijedi.

Obrtnička tradicija

U doba Isusova djetinjstva tesarski je zanat u Palestini obuhvaćao izradu poljoprivrednih alata, kućnog namještaja i građevinskih elemenata, posao koji je zahtijevao vještinu i fizičku izdržljivost, a donosio skroman, ali stabilan prihod. Isus je taj zanat prema predaji naučio od Josipa i njime se, prema Markovu evanđelju gdje ga mještani nazivaju tesarom, vjerojatno i sam bavio prije početka javnog djelovanja.