Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Tko je bio sveti Josip

O životu svetog Josipa saznajemo gotovo isključivo iz Matejeva i Lukina evanđelja. Bio je tesar, odnosno drvodjelja, iz Nazareta u Galileji, potomak kralja Davida. Zaručio se s Marijom, a kada je saznao da je trudna prije nego što su živjeli zajedno, evanđelje po Mateju bilježi da je namjeravao potajno je otpustiti, ne želeći je izložiti sramoti. U snu mu se javio anđeo koji mu je objasnio da je dijete začeto po Duhu Svetom, te je Josip poslušao i uzeo Mariju za svoju ženu. Time je Isusa uveo u Davidovu lozu i preuzeo odgovornost oca u ljudskom, pravnom i odgojnom smislu, iako po naravi nije bio njegov roditelj.

Šutljivac evanđelja

Jedna od najupečatljivijih osobina svetog Josipa jest da u čitavom Novom zavjetu nije zabilježena nijedna njegova izgovorena riječ. Evanđelisti opisuju njegove postupke - poslušnost anđeoskim uputama, bijeg u Egipat, povratak u Nazaret, traženje dvanaestogodišnjeg Isusa u Jeruzalemu - ali nikada ne navode što je pritom rekao. Zbog toga je u kršćanskoj duhovnosti postao simbol djelatne, tihe vjere: čovjeka koji sluša Božju riječ i odmah je provodi u djelo, bez rasprave i bez isticanja sebe. Ta šutnja nije praznina nego znak duboke unutarnje sabranosti i povjerenja u Boga.

Zaštitnik Svete obitelji

Josip je preuzeo ulogu glave obitelji u Nazaretu. Prema evanđelju po Mateju, kada je kralj Herod poslije Isusova rođenja tražio ubiti dijete, anđeo je opet upozorio Josipa u snu i on je odmah krenuo s Marijom i Isusom u bijeg u Egipat, gdje su ostali dok opasnost nije prošla. Nakon Herodove smrti vratili su se u Nazaret, gdje je Josip Isusa odgajao u svom zanatu tesara ili drvodjelje - Isus je u evanđeljima nazvan i "tesarov sin". Posljednji put Josip se spominje kada je Isus imao dvanaest godina, prilikom hodočašća u Jeruzalem; nakon toga evanđelja o njemu više ne govore, što tradicija tumači kao znak da je umro prije početka Isusova javnog djelovanja, vjerojatno u Marijinoj i Isusovoj blizini.

Štovanje kroz povijest Crkve

Štovanje svetog Josipa u zapadnoj Crkvi jačalo je postupno, osobito od srednjeg vijeka nadalje, a njegov blagdan 19. ožujka ustaljen je u rimskom kalendaru. Godine 1870. papa Pio IX. dekretom "Quemadmodum Deus" proglasio ga je zaštitnikom cijele Katoličke crkve, prepoznajući u njemu uzor brižnog čuvara Svete obitelji koji na isti način bdije nad zajednicom vjernika. Papa Pio XII. kasnije je uveo i blagdan svetog Josipa Radnika 1. svibnja, ističući njegovu ulogu zaštitnika radnika i obrtnika. Danas je sveti Josip zazivan kao zaštitnik očeva, supružnika, obitelji, radnika te osobito onih koji umiru - jer se prema predaji smrt dogodila u prisutnosti Isusa i Marije.

Štovanje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj štovanje svetog Josipa ima posebno mjesto. Hrvatski sabor ga je 1687. proglasio zaštitnikom hrvatskoga naroda, u vremenu turskih ratova i teških kušnji za hrvatske zemlje. Diljem Hrvatske brojne su crkve i kapele posvećene njegovu imenu, a niz naselja i župa slavi ga kao svog zaštitnika. Njegov blagdan i danas se u mnogim mjestima obilježava svečanim misama, procesijama i pučkim pobožnostima, a ime Josip jedno je od najraširenijih muških imena u hrvatskoj tradiciji, upravo zahvaljujući ovom štovanju.

Josip kao uzor današnjice

U suvremenom kršćanskom razmišljanju sveti Josip sve se češće ističe kao uzor tihe, postojane vjere u vremenu koje traži brzu i glasnu potvrdu. Njegov primjer - poslušnost bez pogovora, briga za obitelj bez isticanja zasluga, prihvaćanje uloge koja mu nije bila lako razumljiva - čini ga bliskim svakome tko u svakodnevnom radu i obiteljskim obavezama traži smisao vjere. Upravo zbog toga ostaje jedan od najomiljenijih svetaca katoličke pobožnosti, unatoč tome što o njemu izvorni tekstovi kazuju razmjerno malo.