Sveti Jozafat, biskup i mučenik

Trgovački šegrt koji je birao samostan umjesto dućana

Jozafat je rođen 1580. ili, prema nekim izvorima, 1584. godine u gradiću Vladimiru na području tadašnje Litve, u pravoslavnoj trgovačkoj obitelji, s krsnim imenom Ivan Kuncevič. Kao mladić poslan je u Vilnius na trgovačku naukovanje, gdje je njegov poslodavac, i sam privržen crkvenom jedinstvu, na njega ostavio dubok utjecaj. Umjesto da nastavi trgovačku karijeru koja mu je bila ponuđena, uključujući i mogućnost dobre ženidbe, Ivan je 1604. stupio u bazilijanski samostan u Vilniusu, uzevši redovničko ime Jozafat. Taj je izbor, u sredini punoj napetosti između pristaša unije s Rimom i pravoslavnih koji su je odbijali, već sam po sebi bio znak kuda će usmjeriti cijeli svoj život.

Crkva razdirana raskolom nakon Berestejske unije

Jozafatovo je djetinjstvo i mladost obilježilo vrijeme duboke krize ruske, odnosno rusinske Crkve na području današnje Bjelorusije i Ukrajine. Nakon Firentinske unije iz petnaestog stoljeća, koja je ostala uglavnom mrtvo slovo na papiru, i Berestejske unije iz 1596., dio je te Crkve prihvatio zajedništvo s Rimom uz zadržavanje istočnog obreda, dok se drugi dio tome žestoko protivio, optužujući unijate za izdaju predaje. Jozafat je, zaređen za svećenika 1609., cijeli svoj daljnji rad usmjerio na to da pokaže kako prihvaćanje jedinstva s Rimom ne znači napuštanje istočne liturgije, jezika ni duhovnosti, nego njihovo očuvanje unutar veće cjeline.

Biskup koji je obnavljao crkve i disciplinu

Godine 1617. imenovan je biskupom Vitebska s pravom nasljeđivanja nadbiskupije Polocka, koju je preuzeo sljedeće godine. Kao biskup, revno je obnavljao zapuštene crkve, uveo redovite vizitacije i sinode, pisao teološka djela u obranu katoličkog nauka i mnogo propovijedao, prilagođavajući se svakodnevnom jeziku svojih vjernika. Njegova jednostavnost, briga za siromašne i osobna svetost, kako svjedoče suvremeni izvori, privukle su brojne obraćenike, uključujući i pripadnike uglednih obitelji koje su prije bile na strani protivnika unije. No upravo je taj uspjeh, u kombinaciji s njegovom nepopustljivošću u pitanjima discipline i jurisdikcije, izazvao sve jače protivljenje.

Sukob s Meletijem Smotrickim i rastuće napetosti

Vodeći predstavnik suprotstavljene, pravoslavne struje bio je Meletije Smotricki, koji je organizirao paralelnu crkvenu hijerarhiju i širio optužbe protiv Jozafata i unijatskog svećenstva, optužujući ih za latinizaciju i izdaju istočne tradicije. Napetosti su rasle iz godine u godinu, hranjene i političkim okolnostima tadašnje Poljsko-litavske unije, u kojoj su vjerska pitanja bila usko isprepletena s pitanjima vlasti i identiteta. Jozafat je unatoč upozorenjima nastavio obilaziti svoju biskupiju, svjestan da mu prijeti opasnost, ali uvjeren da ne smije napustiti povjerene mu vjernike.

Sjekira i metak u Vitebsku

Dana 12. studenoga 1623. u Vitebsku ga je napala razjarena svjetina, potaknuta glasinama i propovijedima protiv njega. Prema svjedočanstvima, ubijen je udarcem sjekire i hicem iz vatrenog oružja, a njegovo je tijelo bačeno u rijeku Dvinu. Vijest o njegovoj smrti izazvala je velik odjek, i to ne samo među katolicima: njegovo je mučeništvo naknadno pokrenulo i dio dotad kolebljivih pravoslavnih vjernika da razmotre put jedinstva. Beatificiran je 1643., a kanoniziran 1867. godine kao prvi svetac istočnog obreda koji je službeno proglašen svetim u modernom postupku Katoličke crkve, te je i danas štovan kao zaštitnik nastojanja oko jedinstva kršćana istoka i zapada.

Nasljeđe u razdijeljenoj Europi

Jozafatov je slučaj s vremenom postao referentna točka u svim kasnijim raspravama o odnosu istočnih katoličkih Crkava i Rima, kao primjer da vjernost istočnom obredu i zajedništvo s papom nisu suprotnosti, nego se mogu skladno spojiti. Njegovo je štovanje osobito ojačano u dvadesetom stoljeću, kad su pape u više navrata isticali njegov lik u kontekstu dijaloga s pravoslavnim Crkvama, ne prešućujući pritom bolnu povijest sukoba iz koje je njegovo mučeništvo proizašlo. Grad Vitebsk, mjesto njegove smrti, ostao je do danas simbolički povezan s njegovim imenom u crkvenoj memoriji područja današnje Bjelorusije.