Sveti Justin, mučenik

Filozof u potrazi za istinom

Justin se rodio oko 100. godine u Flaviji Neapolisu, gradu u rimskoj Palestini podignutom blizu starog Sikema, u obitelji poganskih grčkih doseljenika. Od mladosti ga je zanimalo pitanje kako čovjek može spoznati Boga, pa je redom prolazio kroz tadašnje filozofske škole. Kod stoika nije pronašao zadovoljavajuće odgovore o naravi božanskoga, peripatetički mu se učitelj činio previše zaokupljen naplatom poduke, a pitagorovac ga je odbio jer nije prethodno svladao glazbu, astronomiju i geometriju. Naposljetku se zadržao kod platonizma, u kojem je, kako je poslije sam napisao, uživao u razmatranju ideja i osjećao se blizu spoznaji Boga.

Susret koji je promijenio život

Oko 130. godine, dok je šetao morskom obalom i razmišljao o platonističkim naukama, susreo je, prema vlastitom svjedočanstvu, starijeg neznanca koji ga je u razgovoru uvjerio da ljudski um sam po sebi ne može doseći potpunu spoznaju Boga, nego da su jedino proroci, nadahnuti Duhom Svetim, doista vidjeli i navijestili istinu. Taj ga je razgovor duboko potresao i uputio prema Pismima.

Uz taj intelektualni poticaj, na Justina je jednako snažno djelovalo i svjedočanstvo kršćana koje je promatrao: vidio je ljude koji su neustrašivo išli u smrt zbog svoje vjere, i zaključio da je nemoguće da takvi ljudi žive u zlu i u ljubavi prema užitku, kako se tada o kršćanima obično govorilo. Ta ga je spoznaja dovela do obraćenja, nakon čega nije napustio filozofski ogrtač, znak svog zvanja, nego je smatrao da je upravo u kršćanstvu pronašao jedinu sigurnu i korisnu filozofiju.

Škola u Rimu

Nakon obraćenja Justin je putovao Malom Azijom braneći i objašnjavajajući kršćansku vjeru, a potom se nastanio u Rimu, gdje je otvorio svojevrsnu filozofsku školu, živeći, kako sam navodi, u blizini Timotejevih kupelji u kući nekog Marina. Ondje je okupljao učenike kojima je predavao kršćanski nauk kao pravu filozofiju, koristeći se pojmovima i metodama koje su njegovi slušatelji, obrazovani u grčkoj tradiciji, mogli razumjeti.

Justinov je pristup bio jedinstven za svoje doba: nije odbacivao grčku filozofiju u cijelosti, nego je u njoj tražio zrnca istine koje je, po njegovu uvjerenju, unaprijed rasijao Božji Logos, a koja su se u potpunosti objavila tek u Isusu Kristu.

Djela u obranu vjere

Od Justinova opusa sačuvale su se dvije Apologije, upućene rimskim vlastima u obranu kršćana od optužbi za bezbožnost i zločine, te Dijalog sa Židovom Trifonom, opsežna rasprava u kojoj brani da se starozavjetna proroštva ispunjuju u Kristu. Prva je apologija nastala između 153. i 155. godine i upućena je izravno caru, dokazujući razumsku i moralnu ozbiljnost kršćanske vjere.

Ta djela danas predstavljaju jedno od najvažnijih svjedočanstava o vjeri, bogoslužju i svakodnevnom životu kršćanske zajednice sredinom drugog stoljeća, u vrijeme kad Crkva još nije imala čvrstu vanjsku organizaciju kakvu će razviti kasnije.

Suđenje i mučeništvo

Oko 165. godine rimski prefekt Junije Rustik uhitio je Justina zajedno sa skupinom njegovih učenika, optuživši ih za odbijanje žrtvovanja poganskim bogovima. Prema sačuvanim aktima suđenja, Justin je pred sudom mirno i jasno izložio svoju vjeru, odbijajući spasiti život žrtvovanjem idolima. Osuđen je na smrt bičevanjem i odrubljivanjem glave, zajedno sa šestero suučenika - Haritonom, Haritom, Euelpistom, Peonom, Hierakom i Liberijanom.

Justinovo je mučeništvo i njegov filozofski pristup vjeri ostavilo trajan trag u kršćanskoj apologetici, zbog čega ga se danas smatra jednim od najvažnijih ranokršćanskih mislilaca i zaštitnikom filozofa koji traže Boga razumom.