Sveta Katarina Švedska, redovnica

Kći svete Brigite

Katarina se rodila 1331. ili 1332. godine kao četvrto od osmero djece Brigite Švedske i njezina supruga Ulfa Gudmarssona, viteza i kraljevskog savjetnika iz pokrajine Närke. Odrastala je u obitelji koja je već tada bila poznata po pobožnosti - njezina je majka poslije postala jedna od najutjecajnijih mistikinja srednjovjekovne Europe, a otac je krajem života i sam ušao u cistercitski samostan. Sa sedam godina Katarina je poslana na odgoj u samostan Riseberg, gdje se, prema izvorima, već tada pokazala njezina sklonost molitvi i povučenom životu, neuobičajena za dijete njezine dobi i staleža.

Prema običaju visokog švedskog plemstva, oko trinaeste ili četrnaeste godine udana je za njemačkog plemića Eggarta von Kürnena. Umjesto uobičajenog bračnog života, Katarina je supruga nagovorila da zajedno s njom položi zavjet čistoće, pozivajući se na primjere ranokršćanskih svetih brakova. Prema predaji, oboje su pristali živjeti kao brat i sestra, posvećeni molitvi i djelima milosrđa - odluka koja je u to doba bila neobična, ali ne i posve nepoznata među pobožnim plemićkim obiteljima sjeverne Europe.

Uz majku u Rimu

Kad je Brigita 1349. godine otputovala u Rim, potaknuta viđenjima u kojima je, prema vlastitom svjedočanstvu, primila poziv na propovijedanje obnove Crkve, Katarina joj se ubrzo pridružila, ostavivši iza sebe Švedsku i muža. Nedugo nakon dolaska u Vječni grad primila je vijest o Eggartovoj smrti. Ostala je udovica u tridesetima i odbila je nekoliko bračnih ponuda koje su uslijedile, odlučivši trajno ostati uz majku i posvetiti se zajedničkom radu među hodočasnicima, bolesnima i siromašnima koji su u velikom broju dolazili u Rim tijekom jubilarne 1350. godine.

Katarina je s majkom dijelila skroman život, često bez sigurnog krova nad glavom i sredstava za život, oslanjajući se na milostinju i pomoć švedskih zemljaka u Rimu. Sudjelovala je u Brigitinu radu na prikupljanju svjedočanstava o viđenjima i u nastojanjima da se u Rim vrati papa, koji je tada boravio u Avignonu.

Hodočašće u Svetu zemlju

Godine 1372. Katarina je zajedno s bratom Birgerom pratila majku na dugo i naporno hodočašće u Svetu zemlju, posjetivši Betlehem, Jeruzalem i druga sveta mjesta. Putovanje je bilo iscrpljujuće za već ostarjelu Brigitu, koja se nakon povratka u Rim razboljela. Katarina je ostala uz majku u posljednjoj bolesti i bila prisutna njezinoj smrti 23. srpnja 1373. u Rimu.

Povratak u Vadstenu

Nakon majčine smrti Katarina je organizirala prijenos njezina tijela natrag u Švedsku, dug i zahtjevan pothvat u srednjovjekovnim uvjetima putovanja. U Vadsteni je preuzela vodstvo samostana koji je Brigita osnovala i za koji je dobila kraljevsko dopuštenje, ali koji za majčina života nije bio dovršen. Katarina je vodila zajednicu razborito, brinući se da se novi red - kasnije poznat kao Red Presvetog Spasitelja ili brigitinke - učvrsti u skladu s pravilima koja je majka ostavila, te da Brigitino djelo bude priznato od Svete Stolice.

Smrt i štovanje

Katarina je umrla 24. ožujka 1381. u Vadsteni, nakon što je desetljeće vodila samostan i radila na dovršenju majčina životnog djela. Štovanje kao svetice postojalo je već za njezina života među sestrama reda i stanovništvom okolice, a formalni postupak kanonizacije nikada nije dovršen na uobičajen način, premda je papa Inocent VIII. 1484. godine odobrio njezino javno štovanje, što se u praksi smatra ekvivalentom kanonizacije. Njezin se blagdan slavi 24. ožujka, a u pojedinim kalendarima i 22. ožujka. Katarinin se život u crkvenoj tradiciji gotovo uvijek promatra kroz odnos prema majci - rjeđi je primjer djeteta sveca koje je dovršilo, a ne samo nastavilo, majčino djelo.

Prema santiebeatijevoj verziji predaje, Katarina je na putovanjima s majkom u Rim i Svetu zemlju bila zaštićena i vodena pojavom jelena koji joj se, prema legendi, tajanstveno ukazivao u opasnim trenucima putovanja i spašavao je od napasti. Ista predaja pripisuje joj i čudo spašavanja Rima od poplave rijeke Tibera njezinim zagovorom, čudo koje se navodi u postupku njezina štovanja, a ne kao dokazan povijesni događaj. Zbog tih motiva Katarina se u umjetnosti često prikazuje uz jelena, što je postalo njezin prepoznatljiv ikonografski znak.