Sveti Kazimir, kraljević

Kraljević u Krakovu

Kazimir je rođen 3. listopada 1458. godine u kraljevskoj palači na Wawelu u Krakovu, kao drugi sin poljskog kralja Kazimira IV. Jagelovića i austrijske princeze Elizabete Habsburške, te unuk Vladislava II. Jagelovića. Odrastao je na dvoru okruženom učenim ljudima svojega doba, među njima i poljskim povjesničarom Janom Długoszem, koji mu je bio učitelj i koji je snažno utjecao na njegovo obrazovanje i moralni odgoj. Nakon što je stariji brat Vladislav postao češki, a kasnije i ugarski kralj, Kazimir je postao prijestolonasljednik Poljske.

Upravitelj kraljevstva

Kad je otac 1479. godine otputovao u Litvu radi državnih poslova, Kazimir je, unatoč mladosti, preuzeo upravu nad Poljskom i vodio državne poslove od 1481. do 1483. godine s razboritošću i pravednošću koja je nadilazila njegove godine, zbog čega je stekao povjerenje poljskog plemstva i klera. Prema predaji, u jednom je trenutku odbio sudjelovati u vojnom pohodu na Ugarsku koji je smatrao nepravednim, unatoč izričitom pritisku oca i dvorskih savjetnika koji su ga poticali da preuzme zapovjedništvo.

Uz državničke poslove, Kazimir je bio poznat po strogom asketskom životu: postio je, mnogo se molio, često noću, i posvećivao pažnju siromasima i bolesnima, unatoč tome što je živio u kraljevskom okruženju punom raskoši i dvorskih obveza koje su mu bile nametnute rođenjem.

Bolest i smrt

Kazimir je obolio, vjerojatno od tuberkuloze, bolesti koja je desetkovala i druge članove njegove obitelji, i umro 4. ožujka 1484. godine na dvoru u Grodnu, u današnjoj Bjelorusiji, u dvadeset i šestoj godini života. Nikada se nije oženio, unatoč planovima za dinastički brak s kćeri cara Fridrika III., ostajući vjeran zavjetu čistoće kojeg se, prema predaji, držao od rane mladosti unatoč pritisku da osigura nasljednika.

Kanonizacija i štovanje

Nakon smrti brzo se proširio glas o njegovoj svetosti, potaknut izvještajima o čudima koja su vjernici pripisivali njegovu zagovoru, osobito ozdravljenjima na njegovu grobu u katedrali u Vilniusu. Papa Leon X. poslao je papinske izaslanike da istraže njegov život i navodna čuda, a papa Hadrijan VI. proglasio ga je svetim 1522. godine, čime je postao jedan od prvih poljskih i litavskih svetaca priznatih u novom vijeku.

Kazimir je danas zaštitnik Poljske i Litve, štuje se i u Belgiji te u Napulju, a njegov se lik u poljskoj i litavskoj tradiciji povezuje s idealom vladara koji vlast stavlja u službu pravednosti i naroda, a ne osobne koristi, uzor koji je i danas prisutan u obje nacionalne tradicije.

Mladić između dvorske dužnosti i molitve

Kazimirova je posebnost u tome što nikada nije napustio svijet vlasti i dvorske odgovornosti, kako su to učinili mnogi drugi sveti kraljevići povlačenjem u samostan, nego je svetost tražio unutar samih dužnosti koje su mu bile nametnute rođenjem. Njegova odbijanja nepravednog rata i neželjenog braka pokazuju da je razlikovao ono što se od njega kao prijestolonasljednika očekivalo od onoga što je smatrao moralno ispravnim, čak i kad su se ta dva zahtjeva sukobljavala. Njegov kratki, ali dosljedan život ostao je trajan podsjetnik da se vjera i javna odgovornost ne isključuju, nego se, kad se ozbiljno shvate, mogu međusobno podupirati. Štovanje koje je ubrzo nakon smrti stekao među poljskim i litavskim narodom pokazuje koliko je njegov primjer bio potreban u vremenu čestih sukoba oko vlasti i nasljedstva diljem srednje Europe. Njegov grob u vilniuskoj katedrali i danas privlači hodočasnike iz obiju zemalja, znak da granice koje su dijelile njegove suvremenike nisu uspjele podijeliti i njegovo štovanje.