Sveti Kleofa, učenik Isusov

Malo pouzdanih podataka

Kleofa se u Novom zavjetu spominje samo u Evanđelju po Luki, u opisu susreta uskrsloga Isusa s dvojicom učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35). Luka izrijekom navodi ime samo jednog od dvojice putnika - Kleofe - dok drugi ostaje neimenovan. O njemu izvan tog jednog izvještaja nema pouzdanih podataka; Katolička enciklopedija izrijekom navodi da nemamo sigurnih podataka o njemu izvan onoga što stoji u Lukinu tekstu.

Događaj na putu u Emaus

Prema evanđeoskom izvještaju, Kleofa i njegov suputnik napuštali su Jeruzalem na dan Isusova uskrsnuća, žalosni i zbunjeni događajima posljednjih dana. Na putu im se pridružio putnik kojeg nisu prepoznali - bio je to uskrsli Isus. Putnik je s njima raspravljao o proročanstvima koja su se ispunila u Kristovoj muci, no tek kada je za stolom u Emausu uzeo kruh, blagoslovio ga i razlomio, otvoriše im se oči te ga prepoznaše, nakon čega je Isus nestao ispred njih.

Pitanje istovjetnosti s Klopom

U teologiji i biblistici dugo se raspravlja je li Kleofa iz Lukina izvještaja ista osoba kao Klopa spomenut u Ivanovu evanđelju (Iv 19,25), čija se supruga Marija spominjala među ženama pod križem. Jedno je tumačenje da su imena Kleofa, Alfej i Halfaj u grčkom, aramejskom i hebrejskom zapravo različite transkripcije istog semitskog imena, pa se ta osoba povezuje i s apostolom Jakovom Mlađim, sinom Alfejevim. Ta je identifikacija u znanosti sporna i ne može se sa sigurnošću utvrditi, iako je moguće da su u to doba obje inačice imena nosile istu osobu.

Svjedočanstvo Hegesipa

Raniokršćanski pisac Hegesip, čije je djelo poznato posredno, preko navoda kod Euzebija Cezarejskog, opisuje Kleofu kao brata svetog Josipa, Marijina zaručnika, te kao oca Jude i Šimuna. Prema tom svjedočanstvu, Šimun je nakon mučeničke smrti Jakova Pravednika postao drugi biskup jeruzalemske Crkve. Takva loza, ako je točna, stavila bi Kleofu u samo srce prve jeruzalemske kršćanske zajednice, kao strica Isusova po tjelesnom srodstvu.

Kasnija predaja i štovanje

Kasnija pobožna predaja, koja nadilazi ono što je biblijski potvrđeno, smješta Kleofu među stanovnike Emausa i pripovijeda da je ondje, u vlastitoj kući, kasnije umro mučeničkom smrću - prema jednoj verziji predaje, ubili su ga vlastiti sumještani jer je širio vijest o Kristovu uskrsnuću. Sveti Jeronim u 4. stoljeću spominje da je Kleofina kuća u Emausu u njegovo doba već bila pretvorena u crkvu. Takve pojedinosti nisu dio biblijskog teksta i pripadaju kasnijem pobožnom pripovijedanju, a ne povijesno utvrđenim činjenicama. Njegovo je ime upisano u rimski martirologij pod 25. rujna.

Duhovno značenje

Priča o Kleofi ostala je kroz kršćansku povijest jedna od najčešće tumačenih slika susreta s uskrslim Kristom - lik učenika koji ne prepoznaje Boga dok mu srce ne gori u razgovoru i dok kruh ne bude razlomljen. Upravo zbog te slikovitosti lomljenja kruha, ulomak o Emausu snažno je vezan uz euharistijsko bogoslužje i često se čita u uskrsnom vremenu. Njegovo grčko ime, koje se tumači kao „slavan” ili „slavna glasa”, dodatno je u pobožnoj predaji povezivano sa svjetlom prepoznavanja koje mu je na putu obasjalo srce.

Skroman spomen bez razrađenog žitija

Za razliku od apostola ili poznatih mučenika, Kleofa nikada nije dobio razrađeno pobožno žitije u zapadnoj tradiciji - njegov lik ostaje gotovo isključivo vezan uz jedan jedini evanđeoski ulomak. To ga čini neobičnim među svecima čiji se spomen slavi u liturgijskom kalendaru: nije poznat po nizu djela, nego po jednom trenutku susreta koji je u kršćanskoj predaji postao simbol prepoznavanja Boga u obična, svakodnevna gesta - u dijeljenju kruha, u razgovoru na putu, u gostoljubivosti prema neznancu.