Sveti Kleto, papa i mučenik

Ime koje se pojavljuje dvaput

Kleto je, prema starim crkvenim izvorima, bio biskup Rima u razdoblju koje se u različitim popisima datira između 76. i 92. godine, dakle treći nasljednik apostola Petra na čelu rimske Crkve, nakon Lina. Njegovo je ime zapravo drugi oblik imena Anaklet, grčkog podrijetla: isti čovjek pojavljuje se u nekim starim popisima pod jednim, a u drugima pod drugim imenom, što je kasnije, zbog nerazumijevanja, dovelo do zablude da je riječ o dvije različite osobe.

Ta se zabuna prvi put javlja u takozvanom Liberijanskom katalogu, popisu papa iz 4. stoljeća, koji navodi oba imena kao da pripadaju različitim ljudima. Stariji i pouzdaniji izvori - među njima sveti Irenej iz 2. stoljeća i sam rimski kanon mise - navode jasan slijed: Lino, Kleto, odnosno Anaklet, pa Klement, kao prvu trojicu Petrovih nasljednika.

Prema kasnijem djelu Liber Pontificalis, Kletov je otac bio Emilijan, a sam se rodio u Rimu, u četvrti Vicus Patricius, dok neki stariji izvori, uključujući podatke sa službenih stranica Svete Stolice, njegovo podrijetlo pripisuju Ateni. Isti izvor navodi da je zaredio dvadeset i pet svećenika, no takvi se pojedinačni podaci o ranim papama, zabilježeni tek stoljećima kasnije, ne mogu smatrati potpuno pouzdanima.

Doba mira i doba progona

Njegov je pontifikat obuhvatio razdoblje relativnog mira pod carevima Vespazijanom i Titom, ali se, prema predaji, završio progonom kršćana pod carem Domicijanom, jednim od prvih sustavnih progona nakon Neronova. Predaja mu pripisuje i brigu za uređenje groba svetoga Petra na Vatikanskom brežuljku, takozvane „memorije”, spomen-obilježja koje je kasnije postalo jezgrom bazilike svetog Petra. Pripisuje mu se i rana odluka o tonzuri, odnosno propisu da svećenici ne smiju nositi dugu kosu, premda se ta pojedinost teško može povijesno potvrditi.

O okolnostima Kletove smrti ne postoje pouzdani podaci, premda ga predaja ubraja među mučenike stradale u Domicijanovu progonu. Prema Liber Pontificalisu, pokopan je u blizini groba svetog Petra na Vatikanskom brežuljku, dok drugi izvori njegovo počivalište smještaju općenito u područje vatikanskih vrtova, bez točnije oznake mjesta.

Njegovo ime i danas stoji u rimskom kanonu mise, uz imena drugih prvih papa, čime se čuva trajan spomen na apostolski kontinuitet vodstva Crkve od samih njezinih početaka. Blagdan mu se slavi 26. travnja, otkako je 1960. godine ukinuto dvostruko slavlje koje je njegovo ime nekoć dijelilo s Marcelinom istoga dana.

Vrijednost najstarijih popisa

Iako se o Kletu osobno zna malo više od njegova imena i mjesta u nizu ranih rimskih biskupa, njegov je slučaj važan za razumijevanje kako se u ranoj Crkvi gradio i čuvao osjećaj kontinuiteta apostolskog naslijeđa. Spominjanje njegova imena u rimskom kanonu mise, molitvi koja se izgovara još od najranijih stoljeća kršćanstva, čini ga jednim od rijetkih svetaca čije je ime dio same srži katoličke liturgije, izgovarano diljem svijeta sve do danas u misama koje koriste stariji oblik rimskog kanona.

Zabuna oko dvostrukog imena Kleto/Anaklet, nastala u Liberijanskom katalogu iz 4. stoljeća, dobar je primjer poteškoća s kojima su se suočavali kasniji sastavljači popisa svetaca i papa, oslanjajući se na izvore koji su i sami već bili udaljeni stoljećima od događaja koje opisuju. Suvremeni liturgijski kalendar Katoličke Crkve zadržava ime Kleto na 26. travnja, čuvajući time staru tradiciju unatoč modernom razumijevanju da je riječ o istoj osobi kao i Anaklet. Takvi primjeri podsjećaju da povijest ranih svetaca često nije samo pitanje činjenica, nego i pitanje toga kako je Crkva kroz stoljeća čuvala, tumačila i prenosila sjećanje na svoje početke.