Sveti Konrad, pustinjak

Plemić iz Piacenze

Konrad je rođen oko 1290. godine u Piacenzi, u sjevernoj Italiji, u uglednoj obitelji Confalonieri, jednoj od imućnijih plemićkih obitelji toga grada. Odrastao je u okruženju koje je od njega očekivalo da nastavi obiteljsku tradiciju posjeda, lova i sudjelovanja u gradskom javnom životu. Oženio se Giovanninom, plemkinjom iz svoje sredine, i živio je uobičajenim životom talijanskog plemića toga doba, s lovom kao omiljenom razonodom kojoj je posvećivao velik dio slobodnog vremena.

Prema predaji, jednog dana u lovu naredio je slugama da zapale suho grmlje kako bi izgnali divljač iz šikare i olakšali potjeru. Vjetar je, međutim, neočekivano okrenuo i raznio vatru daleko izvan planiranog područja, te je izgorjelo polje i obližnje selo, ostavivši nekoliko obitelji bez doma i uroda. Kad je jedan nevin seljak, optužen za podmetanje požara, bio osuđen na smrt, Konrad se, prema predaji, javno pojavio i priznao vlastitu krivnju, čime je spasio nevinog čovjeka od pogubljenja. Za kaznu je morao nadoknaditi svu počinjenu štetu, čime je izgubio gotovo sav svoj imetak.

Obraćenje i franjevačka trećoredska odjeća

Gubitak imovine i javna sramota potresli su Konrada do te mjere da je odlučio posve napustiti dotadašnji način života. On i njegova supruga sporazumno su se razdvojili, što je u ono doba bilo moguće jedino uz pristanak obiju strana i uz namjeru posvećenja Bogu: Giovannina je stupila u samostan klarisa, gdje je provela ostatak života, a Konrad je postao franjevački trećoredac, pripadnik svjetovnog reda posvećenog pokori, molitvi i služenju siromašnima bez polaganja punih redovničkih zavjeta.

Oko 1315. godine krenuo je na hodočašće i put pustinjačkog života, prvo u središnjoj Italiji, gdje je neko vrijeme živio uz druge pokornike, a potom sve dalje prema jugu, tražeći mjesto potpune osame u kojem bi se mogao posvetiti isključivo molitvi.

Pustinjak na Siciliji

Oko 1340. godine Konrad se konačno nastanio u okolici grada Nota na Siciliji, gdje se sprijateljio s Guglielmom Buccherijem, također bivšim vojnikom koji je izabrao pustinjački život nakon vlastitog obraćenja. Zajedno su neko vrijeme dijelili isti način života prije nego što se Konrad povukao u potpuniju samoću. Živio je u pećinama u dolini rijeke Noto Antica, hraneći se oskudno, uglavnom biljem i onim što mu je narod donosio, i provodeći dane u molitvi i razmatranju.

Prema pobožnoj predaji, za vrijeme gladi koja je pratila kugu sredinom 14. stoljeća, Konrad je dijelio i ono malo hrane što je imao sa siromasima koji su mu dolazili, a pripisuju mu se i ozdravljenja bolesnika koji su tražili njegovu molitvu. Te se priče, uobičajene u životopisima svetaca toga razdoblja, prenose kao dio pobožnog štovanja, a ne kao povijesno utvrđene činjenice potkrijepljene suvremenim dokumentima.

Smrt i štovanje

Konrad je umro u svojoj pećini kod Nota 19. veljače 1351. godine, nakon dugih desetljeća provedenih u samoći i molitvi. Njegovo tijelo danas počiva u katedrali u Notu, gdje je i danas predmet štovanja vjernika iz cijele Sicilije.

Papa Lav X proglasio ga je blaženim 1515. godine, a papa Urban VIII kanonizirao ga je 1625. godine, čime je njegovo štovanje, dotad ograničeno na okolicu Nota, dobilo službenu potvrdu cijele Crkve. Konrad je zaštitnik gradova Nota i Calendasca, njegova rodnog mjesta, te se štuje kao uzor obraćenja od bogatstva k jednostavnosti, primjer da se dostojanstvo može steći priznanjem vlastite krivnje, a ne bijegom od odgovornosti.

Poruka za današnje čitatelje

Konradova priča, iako umnogome oblikovana pobožnom predajom, nosi poruku koja nadilazi konkretno povijesno razdoblje: odgovornost za vlastite postupke ne nestaje s gubitkom imetka, nego se, dapače, upravo u trenutku gubitka najjasnije pokazuje kakav je čovjek. Njegov izbor da javno prizna krivnju, umjesto da prešuti tuđu nepravednu osudu, ostaje primjer građanske i vjerske hrabrosti koji je i danas prepoznatljiv, neovisno o tome koliko su pojedinosti kasnije prerasle u legendu.