Sveti Krispin i Krispinijan, mučenici

Iz Rima u Galiju

Prema predaji, Krispin i Krispinijan potjecali su iz ugledne rimske obitelji. Nije posve dokazano da su bili rođena braća, ali su izvori uvijek povezuju kao dvojicu koja su zajedno djelovala. Krajem trećeg stoljeća, u vrijeme kad je kršćanstvo u Rimskom Carstvu još bilo progonjeno, otišli su propovijedati evanđelje u Galiju i nastanili se u gradu Soissonsu.

Postolari po danu i noći

Da ne bi ovisili o milostinji dok propovijedaju, po uzoru na apostola Pavla počeli su raditi rukama - izrađivali su obuću. Predaja govori da su danju propovijedali i pomagali siromašnima, a noću šili cipele kako bi zaradili za život i za milostinju. Njihova je radionica postala poznata po tome što su siromašnima davali obuću besplatno, što im je donijelo veliku naklonost stanovništva Soissonsa.

Progon i mučeništvo

Za vladavine cara Dioklecijana, koji je pokrenuo jedan od najžešćih progona kršćana, braća su dovedena pred suvladara Maksimijana Herkulija. Kad uvjeravanje nije uspjelo, predani su namjesniku Rikcioviru, poznatom po okrutnosti. Prema legendi, podvrgnuti su teškom mučenju - vezani na kotur, s kože su im rezani remenovi, pod nokte su im zabijana šila. Bačeni su u rijeku Aisne s mlinskim kamenom o vratu, ali su, prema predaji, preživjeli. Naposljetku su smaknuti oko 285. ili 286. godine. Prema santiebeati.it, dvojica staraca iz zajednice sakrila su njihova tijela tijekom progona, a tek kad je progon jenjao pokopana su na mjestu koje je kasnije postalo njihovo svetište.

Ono što je legenda, a ono što je povijest

Katolička enciklopedija izričito upozorava da opis njihova mučeništva sadrži mnogo pojedinosti koje nemaju veliku povijesnu vrijednost i da je vjerojatno sastavljen iz raznih pobožnih izvora nastalih dugo nakon njihove smrti. Ono što je sigurnije jest da su Krispin i Krispinijan stvarno postojali i da im je štovanje u Soissonsu vrlo staro.

Štovanje i zaštitništvo

U šestom je stoljeću nad njihovim grobovima u Soissonsu podignuta bazilika, a njihove su relikvije kasnije dospjele i u Rim i u Osnabrück u Njemačkoj. Zbog svog zanata postali su zaštitnici postolara, sedlara i kožara - svih onih koji svojim rukama izrađuju predmete od kože. Njihov se blagdan slavi 25. listopada, a njihov lik i danas krasi znakove obrtničkih cehova diljem Europe.

Blagdan koji je ostao u sjećanju Engleske

Njihov je blagdan poznat i izvan crkvenih krugova zahvaljujući Shakespeareovoj drami "Henrik V.", u kojoj kralj prije bitke kod Azincourta 25. listopada 1415. spominje "dan svetog Krispina" u jednom od najpoznatijih govora engleske književnosti. Zahvaljujući toj drami, ime dvojice skromnih postolara iz Soissonsa ostalo je upisano i u svjetovnu kulturu, daleko izvan granica njihova izvornog kulta.

Zaštitnici zanata koji traje

U srednjovjekovnoj Europi cehovi postolara, sedlara i kožara redovito su birali Krispina i Krispinijana za svoje nebeske zaštitnike, jer su u njihovoj priči prepoznavali vlastiti poziv - rad rukama koji istodobno hrani obitelj i služi zajednici. Blagdan 25. listopada u mnogim je obrtničkim gradovima stoljećima bio prigoda za cehovske svečanosti, procesije i blagoslov alata, običaj koji je u nekim krajevima zapadne Europe djelomično sačuvan do danas.

Rad kao oblik molitve

Ono što priču o Krispinu i Krispinijanu čini trajno privlačnom jest spoj propovijedanja i fizičkog rada - braća nisu tražila da budu oslobođena svakodnevnog truda zato što šire vjeru, nego su upravo taj trud pretvorila u sredstvo pomoći siromašnima. Taj spoj molitve i rada rukama ostao je nadahnuće za kasniju kršćansku duhovnost rada, u kojoj se svakodnevni posao shvaća kao mjesto na kojem se vjera stvarno živi, a ne samo izgovara. Njihov primjer i danas podsjeća obrtnike da vlastiti zanat mogu shvatiti kao poziv, a ne samo kao izvor zarade.