Sveta Kunigunda, carica

Podrijetlo iz luksemburške obitelji

Kunigunda je rođena oko 975. godine, kao potomak moćne luksemburške plemićke obitelji koja je vodila podrijetlo od feudalnog gospodara Siegfrieda, utemeljitelja utvrde koja je poslije prerasla u grad Luxembourg. Obitelj je u to doba stjecala sve veći ugled i posjede na području današnje Belgije, Luksemburga i zapadne Njemačke. Udala se za Henrika, bavarskog vojvodu iz saksonske dinastije, koji je 1002. godine, nakon smrti bezdjetnog cara Otona III., izabran za njemačkog kralja, a 1014. godine u Rimu okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva.

Carica i suosnivateljica biskupije

Kao carica, Kunigunda je zajedno s Henrikom sudjelovala u vjerskim i crkvenim pothvatima njegove vladavine, među kojima je najvažnije osnivanje biskupije u Bambergu 1007. godine, gradu koji je bračni par posebno cijenio i u koji su uložili znatna sredstva pretvorivši ga u jedno od crkvenih i kulturnih središta tadašnje Njemačke. Bračni par ulagao je znatna sredstva i u druge crkve i samostane diljem carstva, nastojeći crkvenu upravu učiniti oslonom carske vlasti u vremenu kad je politička vlast careva često ovisila o suradnji s biskupima.

Kasnija pobožna predaja, nastala tek stoljećima nakon njihove smrti, pripisala je paru zavjet djevičanstva u braku, motiv čest u životopisima svetih vladarskih parova toga doba. Katolička enciklopedija, međutim, izričito navodi da ta priča nema uporišta u činjenicama i da je riječ o legendi nastaloj poslije njihove smrti, vjerojatno kao pobožno tumačenje činjenice da par nije imao djece.

Život nakon Henrikove smrti

Nakon Henrikove smrti 1024. godine, Kunigunda se, unatoč svojem visokom položaju i utjecaju koji je kao udovica cara još uvijek mogla imati na državne poslove, povukla u samostan u Kaufungenu, koji je sama osnovala nekoliko godina ranije. Ondje je preostale godine života provela u molitvi, postu i djelima milosrđa prema siromašnima, odričući se svih carskih povlastica i počasti koje bi joj inače pripadale.

Smrt i kanonizacija

Kunigunda je umrla 3. ožujka 1040. godine, šesnaest godina nakon muževe smrti, kao jednostavna redovnica u samostanu koji je sama izgradila. Henrik je kanoniziran 1146. godine, a Kunigunda 1200. godine, čime je bračni par postao rijedak primjer supružnika koje je Crkva zajedno proglasila svetima, unatoč tomu što su careve carske dužnosti i politički sukobi njegove vladavine, prema samoj Katoličkoj enciklopediji, teško spojivi s kasnijom slikom potpuno asketskog života.

Njezin život ostao je primjer da se svetost može živjeti i u braku posvećenom Bogu, kroz djela za Crkvu i zajednicu, neovisno o kasnijim legendama koje su se oko para razvile i koje treba razlikovati od dokumentiranih povijesnih činjenica o njihovoj vladavini i dobrotvornom djelovanju.

Vladarica koja se odrekla vlasti

Ono što Kunigundinu priču čini vrijednom pažnje nije toliko legenda o djevičanskom braku, koliko dokumentirana činjenica da se, kao carica s golemim utjecajem i mogućnostima, dobrovoljno odrekla svega toga nakon muževe smrti i izabrala jednostavan redovnički život. U doba kad su udovice vladara često ostajale uključene u politiku iz osobnog interesa ili obiteljskih obveza, njezin izbor potpunog povlačenja u molitvu predstavlja rijedak i vjerodostojan primjer odricanja od moći. Njihovo zajedničko štovanje kao bračnog para, rijetko u kalendaru svetaca, i danas se u Bambergu čuva kroz sačuvane grobnice i crkvene predmete koje je par darovao gradu tijekom svoje vladavine. Legenda o djevičanskom braku, koliko god neutemeljena prema samoj Katoličkoj enciklopediji, svjedoči barem o tome koliko su suvremenici i kasniji naraštaji željeli u njihovu odnosu vidjeti potpunu predanost Bogu, čak i tamo gdje dokumenti govore drugačije.