Sveti Ladislav, kralj

Kralj rođen u progonstvu

Ladislav je rođen oko 1040. u Poljskoj, kamo se njegov otac, kralj Bela I. iz ugarske dinastije Arpadovića, sklonio u progonstvu zbog sukoba oko prijestolja sa svojim rođacima. Kao drugorođeni sin, u Ugarsku se vratio 1048. godine, u djetinjstvu obilježenom burnim okolnostima dinastičkih sukoba za vlast koji su obilježili gotovo cijelo 11. stoljeće ugarske povijesti. Na prijestolje je stupio 1077., nakon smrti brata, kralja Gejze I., u trenutku kad je kraljevstvo još uvijek bilo podijeljeno unutarnjim suparništvima.

Zakonodavac i branitelj kraljevstva

Kao kralj isticao se odlučnošću u obrani zemlje: sudjelovao je u borbama protiv Pečenega 1068. i u opsadi Beograda 1071., a poslije je kao kralj uspješno branio granice od najezda kumanskih plemena s istoka, učvrstivši time istočne granice kraljevstva. Istodobno je izdao tri zakonika kojima je štitio imovinu, uređivao crkvenu desetinu i crkveno vlasništvo te propisivao stroge kazne za krađu i nasilje, čime je, kako bilježi Hrvatska enciklopedija, u Ugarskoj napokon bio uspostavljen unutarnji mir te učvršćeno kršćanstvo nakon desetljeća nestabilnosti.

Skrb za Crkvu

Za njegova su vladanja u Ugarskoj osnivane i uređivane biskupije, a Ladislav se zauzimao za disciplinu klera i za dosljednu primjenu crkvenih propisa u svom kraljevstvu. Osobito je poticao štovanje svog prethodnika, kralja svetog Stjepana, čije je kanoniziranje potaknuo 1083. godine, povezujući tako vlastitu vladavinu s nasljeđem prvog kršćanskog kralja Ugarske. Prema predaji, bio je poznat po osobnoj pobožnosti, ali i po viteškoj hrabrosti u boju, zbog čega je u kasnijoj tradiciji, od kraja 13. stoljeća, postao uzor kršćanskog viteza-kralja i temelj svetačkog kulta ugarske politike, prikazivan u legendama kao branitelj djevica i pobjednik nad kumanskim otmičarima.

Osvajanje Hrvatske i osnutak zagrebačke biskupije

Oko 1091. godine, nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira i dinastičke krize koja je uslijedila, Ladislav je, pozivajući se na rodbinske veze sa svojom sestrom, udovicom hrvatskog kralja, prodro u Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju te osvojio čitavo savsko-dravsko međurječje, dok mu je daljnje napredovanje prema jugu zaustavila potreba obrane vlastitih istočnih granica od kumanske najezde. Između 1091. i 1094. osnovao je zagrebačku biskupiju, čime je udario temelje crkvenoj organizaciji sjeverne Hrvatske i označio početak dugotrajnih veza između ugarske krune i hrvatskih zemalja koje su obilježile stoljeća koja su uslijedila.

Smrt, kanonizacija i štovanje

Umro je 29. srpnja 1095. u Nitri, u današnjoj Slovačkoj, pripremajući se za sudjelovanje u križarskom pohodu na koji ga je pozivala tadašnja europska kršćanska javnost. Kanoniziran je 1192. na zahtjev kralja Bele III., koji je time htio ojačati ugled dinastije i njezine veze sa svetošću, a njegov se kult brzo proširio srednjom Europom, osobito Ugarskom i Hrvatskom, gdje je štovan kao zaštitnik vitezova i branitelja kršćanstva pred najezdama s istoka.

Štovanje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su svetom Ladislavu posvećene brojne crkve, osobito u sjevernim krajevima koji su nekoć bili dio ugarsko-hrvatskog kraljevstva, poput Podravine i Međimurja, a njegov se lik u narodnoj pobožnosti povezuje s idealom pravednog i hrabrog vladara koji brine za slabije. Kao utemeljitelj zagrebačke biskupije, ostao je trajno vezan uz crkvenu povijest sjeverne Hrvatske, a zagrebačka katedrala i danas čuva uspomenu na njegovo osnivačko djelo. U mnogim se mjestima sjeverne Hrvatske do danas održala pučka predaja o kralju Ladislavu kao zaštitniku putnika i vojnika, a njegovo se ime, uz sv. Stjepana, među Arpadovićima najčešće nalazi u nazivima crkava i naselja duž nekadašnje granice dvaju kraljevstava. Blagdan mu se slavi 27. lipnja.