Sveti Lazar od Betanije, prijatelj Isusov

Prijatelj iz Betanije

Lazar je, prema Ivanovu evanđelju, bio brat Marte i Marije, stanovnik sela Betanije nedaleko od Jeruzalema, u čijoj su kući Isus i njegovi učenici često nalazili gostoljubivost i odmor na putu prema Svetom gradu. Evanđelje ga izrijekom naziva Isusovim prijateljem, a njegova je obitelj bila jedna od rijetkih koje su Isusu bile bliske izvan kruga apostola. O njegovu ranijem životu, zanimanju ili obiteljskim prilikama evanđelja ne donose druge pojedinosti.

Smrt i uskrsnuće

Kad je Lazar teško obolio i umro, Isus je stigao u Betaniju tek nakon četiri dana, iako su ga sestre na vrijeme obavijestile o bratovoj bolesti. Susret s ožalošćenim Martom i Marijom te vlastita tuga nad prijateljevom smrću toliko su ga potresli da je, prema evanđeoskom izvještaju, javno zaplakao pred grobom, redak koji je u kršćanskoj predaji ostao trajan simbol Isusove ljudskosti. Zatim je, pred okupljenim mnoštvom, glasno pozvao Lazara da iziđe iz groba, a ovaj je izišao živ, još povezan pogrebnim povojima. Taj se događaj u kršćanskoj predaji smatra jednim od najvećih Isusovih znamenja i izravnom navijestom njegova vlastitog uskrsnuća.

Kasnija predaja o dolasku u Provansu

Od 11. stoljeća, a osobito razrađena u 12. i 13. stoljeću, u južnoj se Francuskoj proširila predaja prema kojoj su Lazara i njegove suputnike neprijatelji kršćanstva nakon Isusove smrti stavili u brod bez jedara, vesala i kormila, prepustivši ih moru, no on je ipak, prema toj legendi, čudesno doplovio do obala Provanse. Predaja dalje navodi da je Lazar potom postao prvi biskup Marseillea, da je propovijedanjem obratio brojne stanovnike toga kraja te da se tijekom Neronova progona skrivao u jednoj kripti, u kojoj je kasnije i pokopan. Prema istoj predaji, za vrijeme cara Domicijana ponovno je bio uhićen i naposljetku pogubljen.

Povijesna nesigurnost predaje

Suvremena povijesna analiza tu predaju o Provansi smatra nepouzdanom i kasnom, bez čvrstih temelja u ranijim vrelima. Prvi tragovi te tradicije pojavljuju se tek u 11. stoljeću, dakle gotovo tisuću godina nakon događaja koje opisuje, što povjesničare navodi na oprez. Natpis iz 5. stoljeća pronađen u okolici Marseillea i posmrtni ostaci štovani u Autunu vjerojatno se odnose na drugog, kasnijeg Lazara, biskupa grada Aixa, posvećenog oko 407. godine, koji je 411. godine napustio svoju biskupsku službu i neko vrijeme boravio u Palestini. Vjerojatno je upravo njegov životni put, uključujući putovanje u Svetu zemlju i povratak, potaknuo nastanak legende koja je s vremenom povezala njegovo ime s biblijskim Lazarom iz Betanije.

Štovanje u kršćanskoj tradiciji

Bez obzira na nesigurnost kasnije predaje o Provansi, lik Lazara iz evanđelja ostao je jedan od najsnažnijih biblijskih simbola nade u uskrsnuće i pobjedu nad smrću. Čest je motiv u kršćanskoj umjetnosti, propovijedanju i liturgiji, osobito u vrijeme korizme, kad se njegovo uskrsnuće čita kao navještaj Kristove pobjede nad smrću i poziv vjernicima da usred žalosti ne izgube nadu. Njegov se spomen u zapadnoj tradiciji bilježi 17. prosinca, dok istočne Crkve slave njegovo uskrsnuće posebnom „Lazarovom subotom“ uoči Cvjetnice.

Lazar u srednjovjekovnoj Francuskoj

Tijekom srednjeg vijeka predaja o Lazarovu dolasku u Provansu stekla je golem ugled, poglavito zahvaljujući opatiji Vézelay u Burgundiji, koja je tvrdila da čuva relikvije njegove sestre Marije Magdalene, te gradu Marseilleu, koji je Lazara štovao kao svog prvog biskupa i zaštitnika. Na temelju te predaje nastale su brojne crkve i hodočasnička mjesta posvećena njemu diljem južne Francuske, a njegov je lik ušao i u srednjovjekovnu liturgijsku dramu, gdje je prizor njegova uskrsnuća bio jedan od omiljenih prizora crkvenih igara uoči Uskrsa.

Lazar kao znak nade u vjeri

Neovisno o pitanju povijesne točnosti kasnijih legendi, biblijski događaj Lazarova uskrsnuća od najranijih je stoljeća kršćanstva imao snažno mjesto u nauku o uskrsnuću tijela. Spominje se već u ranokršćanskom slikarstvu katakombi, gdje se prizor Lazara koji izlazi iz groba nalazi među najčešćim motivima, uz Noinu arku i Jonu u utrobi kita, kao slika Božje moći da čovjeka izbavi od smrti. Upravo je zbog toga Lazarov lik ostao trajno vezan uz molitvu za umiruće i pokojne u zapadnoj liturgijskoj tradiciji.