Sveti Leandar, biskup

Obitelj koja je dala četvero svetaca

Leandar se rodio oko 534. do 545. godine u Kartageni, kao sin rimskog građanina Severijana, koji je umro razmjerno mlad. Njegova se obitelj oko 554. godine preselila u Sevillu. Imao je troje mlađe braće i sestara koji su također štovani kao sveci: Izidor, budući biskup Seville, Fulgencije, biskup Kartagene, i Florentina, redovnica koja je vodila više samostana; nakon očeve smrti Leandar je, kao najstariji, preuzeo brigu o njihovu odgoju. Prije nego što je postao biskup, Leandar je bio benediktinski redovnik.

Biskup i osnivač škole

Između 577. i 579. godine Leandar je postao biskup Seville. Osnovao je ondje ugledno učilište koje je uskoro postalo središte učenosti i pravovjerja u vrijeme kad je velik dio Iberskog poluotoka bio pod vlašću arijanskih Vizigota.

Progon i izgnanstvo

Leandar je pomogao princezi Ingunti da obrati svog muža Hermenegilda, najstarijeg sina vizigotskog kralja Leovigilda, na katoličku vjeru. Kad je Leovigild zbog toga porazio i okrutno progonio svog obraćenog sina, koji se protiv oca pobunio, Leandar je branio Hermenegilda te je zbog toga prognan u Bizant, gdje je boravio od otprilike 579./582. do 586. godine. Ondje je napisao djela protiv arijanstva i sprijateljio se s budućim papom Grgurom Velikim, tadašnjim legatom pape Pelagija II. na bizantskom dvoru. To je prijateljstvo ostalo jedno od najvažnijih obilježja Leandrova djelovanja, posvjedočeno prepiskom dvojice svetaca.

Pobjeda katoličanstva u Španjolskoj

Nakon povratka iz izgnanstva, Leandar je odigrao ključnu ulogu na Trećem toledskom saboru 589. godine, na kojem se vizigotska Španjolska službeno odrekla arijanstva. Predsjedao je saborom, održao je i njegovu završnu propovijed te je utjecao na obraćenje novog kralja Rekareda, koji je na prijestolje stupio nakon smrti Leovigilda, čime je katolička vjera postala ujedinjujuća snaga na poluotoku. Palij je primio u kolovozu 599. godine.

Djela i smrt

Od njegovih spisa sačuvana su samo dva: redovnička pravila napisana za sestru Florentinu i propovijed o pobjedi Crkve povodom obraćenja Gota. Leandar je umro u Sevilli oko 599. ili 600. godine. Njegov brat Izidor, kojeg je sam odgojio i poučio nakon smrti roditelja, naslijedio ga je na biskupskoj stolici i opisao ga je kao čovjeka čija je „vjera i revnost“ obratila gotski narod iz arijanstva u katoličanstvo.

Odgojitelj brata Izidora

Nakon smrti roditelja, Leandar je preuzeo odgoj mlađeg brata Izidora, koji je poslije naslijedio Leandra na sevilskoj biskupskoj stolici i postao jedan od najutjecajnijih učenjaka ranoga srednjeg vijeka, proglašen naučiteljem Crkve. Ta obiteljska poveznica - četvero braće i sestara koji su svi štovani kao sveci - čini rijedak primjer u povijesti Crkve i svjedoči o snažnoj vjerskoj i intelektualnoj klimi u kojoj je Leandar odrastao i koju je poslije sam prenosio dalje.

Sukob oko Hermenegilda

Podrška koju je Leandar pružio princezi Ingunti i njezinu suprugu Hermenegildu bila je politički vrlo opasna. Hermenegild, sin arijanskog kralja Leovigilda, prešao je na katoličku vjeru i time se sukobio s ocem, koji je sukob doživljavao i kao prijetnju vlastitoj vlasti te je sina na koncu vojno porazio. Leandrova otvorena podrška obraćenom princu dovela ga je u izravan sukob s kraljem te ga je stajala izgnanstva u Bizantu, gdje je unatoč udaljenosti od domovine nastavio djelovati protiv arijanstva perom, ne odustajući od svojih uvjerenja.

Prijateljstvo s Grgurom Velikim

Za vrijeme boravka u Carigradu Leandar je upoznao budućeg papu Grgura Velikog, tada papinskog izaslanika na bizantskom dvoru. Njihovo prijateljstvo nadživjelo je Leandrov povratak u Sevillu i nastavilo se kroz prepisku koja se smatra jednim od dragocjenijih svjedočanstava o duhovnom i intelektualnom životu tog razdoblja, povezujući zapadnu i istočnu Crkvu u vrijeme velikih političkih previranja.