Sveti Leonard Portomauricijski, svećenik

Mladić namijenjen misijama u Kini

Leonard je rođen 20. prosinca 1676. u Porto Maurizio, gradiću na talijanskoj rivijeri, danas dijelu grada Imperije, kao sin kapetana mornarice. Kao mladić poslan je u Rim na školovanje kod isusovaca, u ugledni Collegium Romanum, gdje se isticao marljivošću i pobožnošću. Godine 1697. stupio je u franjevački red Riformele, strogu granu franjevaca poznatu i kao „scalzati“ po tome što su redovnici hodali bosonogi ili u sandalama, sa samostanom na rimskom brdu Palatinu. Isprva je bio određen za misije u Kini, no teška bolest, od koje se jedva oporavio, spriječila ga je u putovanju i vratila ga u Italiju na dugotrajan oporavak. Prema predaji, kad je zamolio poglavare za dopuštenje da ipak krene na put, dobio je odgovor da će „njegova Kina biti Italija“ - riječi koje su se pokazale proročanskima.

Četrdeset godina propovijedanja

Nakon ozdravljenja, Leonard je 1709. dodijeljen samostanu Monte alle Croci kraj Firence, odakle je započeo apostolat koji će trajati četrdeset godina: propovijedanje pučkih misija, duhovnih vježbi i korizmenih propovijedi diljem Italije. Krenuo je iz Toskane oko 1710., a do 1720. njegove su misije obuhvaćale srednju i južnu Italiju, uključujući Korziku, gdje je propovijedao u teškim uvjetima udaljenih planinskih sela. Prema procjenama njegova reda, tijekom četiri desetljeća predvodio je više od tristo pučkih misija. Posvuda je izazivao obraćenja tolikih razmjera da je često morao propovijedati na otvorenom, na trgovima i poljima, jer nijedna crkva nije mogla primiti okupljeno mnoštvo.

Križni put

Leonard je posebno promicao pobožnost križnog puta, postavivši ga, prema predaji, na 571 mjestu diljem Italije. Vrhunac je toga rada bilo postavljanje križnog puta u rimskom Koloseju 1750. godine, tijekom velike jubilarne godine, na poticaj pape Benedikta XIV. - čin koji se pokazao presudnim jer je pridonio da se spomenik, dotad korišten kao kamenolom, sačuva od daljnjeg rušenja i postupno počne štititi kao posvećeno mjesto mučeništva prvih kršćana. Zagovarao je i pobožnost Srca Isusova, trajno euharistijsko klanjanje te definiciju blagdana Bezgrešnog začeća kao dogme, do koje će doći tek više od stoljeća poslije njegove smrti, 1854. godine.

Spisi

Ostavio je brojna djela pobožnosti: „Via Sacra spianata ed illuminata“ o križnom putu, koje je pomoglo raširiti tu pobožnost po cijeloj Europi, „Il Tesoro Nascosto“ o svetoj misi, te zbirku duhovnih odluka poznatu kao „Proponimenti“, namijenjenu onima koji žele napredovati u kršćanskom životu nakon sudjelovanja na misijama. Njegovi su spisi ostali u uporabi u franjevačkim krugovima i dugo nakon njegove smrti, kao priručnici za propovjednike pučkih misija.

Smrt i štovanje

Leonard je umro u Rimu 26. studenoga 1751., u sedamdeset i petoj godini života, iscrpljen desetljećima putovanja i propovijedanja, u samostanu svetog Bonaventure na Palatinu gdje je i započeo redovnički život. Papa Pio VI. proglasio ga je blaženim 1796., a papa Pio IX. svetim 1867. Njegov se blagdan slavi 26. studenoga, a u franjevačkim je krugovima ostao uzorom propovjednika koji je spajao strogost prema sebi s golemom blagošću prema onima kojima je navješćivao evanđelje, posebno u najsiromašnijim i najudaljenijim krajevima tadašnje Italije.

Nasljeđe u pobožnosti naroda

Leonardovo zauzimanje za križni put ostavilo je trag daleko izvan Italije - upravo su njegove propovijedi i spisi pridonijeli da postavljanje četrnaest postaja križnog puta postane uobičajena praksa u gotovo svakoj katoličkoj crkvi u Europi, uključujući i hrvatske krajeve, gdje se ta pobožnost osobito njeguje tijekom korizme. Njegov je pristup pučkim misijama - jednostavan jezik, izravno obraćanje najsiromašnijima i naglasak na pokori i praktičnom obraćenju - utjecao i na kasnije naraštaje franjevačkih i drugih redovničkih propovjednika koji su slijedili sličan model misijskog rada po selima i gradovima.