Sveti Lovro Brindiški, svećenik i crkveni naučitelj

Dječak iz Brindisija s darom za jezike

Julije Cezar Russo rodio se 22. srpnja 1559. u Brindisiju u južnoj Italiji, u trgovačkoj obitelji. Nakon smrti oca školovao se kod venecijanskih franjevaca, gdje se rano pokazao njegov izniman dar za jezike. Sa 16 je godina stupio u kapucinski red uzevši ime Lovro, a studij je nastavio u Padovi, gdje je, uz latinski i grčki, temeljito naučio hebrejski, sirijski i francuski, a tijekom života ovladao je i drugim jezicima. Ta ga je jezična naobrazba osposobila da propovijeda i raspravlja izravno s učenim Židovima i protestantima, bez posrednika.

Zaređen za svećenika 1582., Lovro se brzo istaknuo kao propovjednik koji je okupljao velika mnoštva, ali i kao vrstan tumač Svetog pisma. Papa Klement VIII. povjerio mu je propovijedanje rimskim Židovima s nakanom njihova obraćenja, zadatak koji je Lovro obavljao uz poznavanje hebrejskoga i rabinskih spisa. Unutar kapucinskog reda obavljao je više puta službu generalnog ministra, vodeći red kroz razdoblje širenja diljem Europe.

Uz redovničko i propovjedničko djelovanje, Lovro je bio uključen i u politička i diplomatska pitanja svojega doba. Godine 1601. pratio je carsku vojsku u borbi protiv Osmanlija u Ugarskoj kao vojni kapelan i, prema predaji, hrabrio je vojnike svojim nastupom u odlučujućoj bitci kod Székesfehérvára. Kasnije je obavljao i diplomatske misije u ime pape i katoličkih vladara, putujući Europom s ciljem sprječavanja sukoba i jačanja katoličke stvari u vrijeme protureformacije.

Unatoč opsegu javnog djelovanja, suvremenici su Lovru opisivali kao čovjeka duboke, gotovo neprekidne molitve, koji je znao satima ostati u tihom razgovoru s Bogom prije nego što bi krenuo u javne obveze. Umro je 22. srpnja 1619. u Lisabonu, u Portugalu, gdje je boravio u diplomatskoj misiji. Proglašen je svetim 1881., a 1959. papa Ivan XXIII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem, s naslovom Doctor apostolicus, zbog opsežnih spisa i propovijedi koje je ostavio za sobom.

Diplomat u službi pape

Od 1602. godine Lovro je više puta obnašao službu generalnog vikara kapucinskog reda, a tri je godine djelovao i kao papinski predstavnik u Bavarskoj, gdje je pratio odnose između katoličkih vladara i sve snažnijih protestantskih kneževina u vrijeme napetosti pred Tridesetogodišnji rat. Njegove diplomatske misije nisu se svodile na crkvena pitanja: putovao je u ime pape i katoličkih vladara pregovarati o mirovnim rješenjima, a posljednju je veliku misiju obavio pred sam kraj života, otputovavši do španjolskog kralja Filipa III. s pritužbama napuljskog stanovništva protiv postupanja španjolskog potkralja.

Prema predaji sačuvanoj u redovničkim ljetopisima, tijekom bitke kod Székesfehérvára 1601. godine Lovro je jahao pred ugarskim i carskim postrojbama noseći samo raspelo, bez oružja, ohrabrujući vojnike svojim mirnim, nezaštićenim prisustvom usred strijela i taneta, što je suvremenici tumačili kao znak posebne Božje zaštite. Kao propovjednik ostao je poznat i po sposobnosti da citira opsežne dijelove Svetog pisma napamet, uključujući izvorni hebrejski tekst, što je njegovim raspravama s učenim židovskim sugovornicima davalo autoritet kakav malo koji kršćanski propovjednik njegova doba mogao postići. Beatificiran je 1783. godine odlukom pape Pija VI., kanoniziran 1881. odlukom pape Lava XIII., a naslov crkvenog naučitelja s pravom mu je dodijeljen upravo zbog spoja učenosti, propovjedničke revnosti i praktične crkvene diplomacije.

Lovrova ostavština posebno je cijenjena zbog opsežnog pisanog djela: iza njega su ostale zbirke propovijedi, biblijski komentari i teološke rasprave koje su kasniji nakladnici sabirali u brojne svečane izdanke, dokaz da propovjednička revnost i akademska dubina kod njega nisu bile suprotstavljene, nego su se međusobno nadopunjavale u istoj, jednostavno usmjerenoj službi navještaja evanđelja.