Sveti Ludovik IX., kralj Francuske

Kralj u dvanaestoj godini

Ludovik IX. rodio se 25. travnja 1214. u Poissyju kraj Pariza, kao sin francuskog kralja Ludovika VIII. i Blanke Kastiljske. Otac mu je umro 1226., kad je Ludoviku bilo tek dvanaest godina, pa je do punoljetnosti zemljom u njegovo ime upravljala majka Blanka kao regentica, žena snažne osobnosti koja je odigrala ključnu ulogu u njegovu odgoju, usadivši mu duboku i praktičnu pobožnost koja ga je obilježila do kraja života.

Kao vladar, Ludovik je bio poznat po nastojanju da osobno bude dostupan pravdi svojih podanika. Prema predaji koju bilježe suvremeni ljetopisci, znao je sjediti pod hrastom u šumi Vincennes kraj Pariza i ondje neposredno saslušavati pritužbe i sporove svojih podanika, bez obzira na njihov društveni položaj, izričući presude na licu mjesta. Uveo je i pravne reforme koje su ograničile privatne ratove među plemstvom i ojačale kraljevsko pravosuđe kao instancu dostupnu svima.

Ludovikova vladavina obilježena je i izgradnjom brojnih dobrotvornih ustanova: osnovao je bolnice, uključujući poznatu ustanovu za slijepe u Parizu, utočišta za siromašne i hodočasnike te je osobno posjećivao bolesnike, ponekad im služeći za stolom. Sagradio je i pariešku kapelu Sainte-Chapelle za čuvanje relikvija Kristove muke koje je otkupio od bizantskog cara, djelo koje se smatra jednim od vrhunaca gotičke arhitekture.

Kao gorljiv pristaša ideje križarskih pohoda, Ludovik je 1248. predvodio sedmi križarski pohod u Egipat, koji je završio porazom i njegovim zarobljavanjem, iz kojeg je otkupljen uz visoku otkupninu. Godine 1270., unatoč slabom zdravlju, krenuo je na osmi križarski pohod, ovaj put prema Tunisu, gdje je ubrzo po iskrcavanju vojske izbila epidemija, vjerojatno tifusa ili dizenterije. Ludovik je obolio i umro 25. kolovoza 1270. pred zidinama Tunisa.

Njegovo tijelo preneseno je natrag u Francusku i pokopano u opatiji Saint-Denis, uobičajenom mjestu pokopa francuskih kraljeva. Proglašen je svetim 1297. godine, kao jedini francuski kralj kojeg je Katolička crkva kanonizirala. Ostao je zapamćen kao uzor vladara koji je moć shvaćao kao službu pravdi i brizi za najslabije, iako suvremeni povjesničari upozoravaju i na njegovu ulogu u progonima prema Židovima u Francuskoj, dio njegove vladavine koji se danas kritički preispituje.

Redovnik na prijestolju

Iako kralj, Ludovik je pristupio Trećem, laičkom redu svetog Franje, prihvaćajući u vlastitom svakodnevnom životu duh franjevačke jednostavnosti: postio je, nosio je skromnu odjeću ispod kraljevskih haljina i redovito je primao siromahe za svojim stolom, ponekad ih osobno posluživao. Uz spomenutu Sainte-Chapelle, njegovoj se vladavini pripisuje i podrška razvoju pariškog sveučilišta, uključujući ustanovu koja je kasnije prerasla u čuvenu Sorbonu, čime je Pariz u njegovo doba postao jedno od vodećih europskih središta teološke i filozofske naobrazbe. Ludovik i njegova supruga Margareta Provansalska imali su jedanaestero djece, od kojih je sedmero nadživjelo oca, a njihov je brak suvremenicima ostao upamćen kao primjer sklada između kraljevske dužnosti i osobne pobožnosti.

U ocjeni njegove vladavine povjesničari danas jednako uzimaju u obzir i sjenu koju je bacala njegova gorljivost: pod njegovom je vlašću u Francuskoj došlo do javnog spaljivanja židovskih vjerskih spisa i do zakonskih mjera koje su otežavale položaj židovske zajednice, politika opravdavana onodobnim shvaćanjem vjerske jedinstvenosti kraljevstva, ali danas s pravom kritički vrednovana kao dio tamnije strane inače cijenjenog vladara. Ta napetost između pravednog suca vlastitih podanika i sudionika vjerske netrpeljivosti prema drugima čini njegov lik povijesno slojevitijim od pojednostavljene slike idealnog kršćanskog kralja.