Sveti Luka, evanđelist

Liječnik iz Antiohije

Sam Novi zavjet o Luki kaže vrlo malo, ali ono malo je precizno: apostol Pavao ga u Poslanici Kološanima naziva "ljubljenim liječnikom", jedinim mjestom u Bibliji gdje se izrijekom navodi njegovo zanimanje. Stara crkvena predaja, koju prenosi među ostalima i Euzebije Cezarejski, dodaje da je bio rodom iz Antiohije u Siriji, važnog helenističkog grada i ranog središta kršćanstva izvan Palestine, te da po podrijetlu nije bio Židov. To ga izdvaja među novozavjetnim piscima - Luka je najvjerojatnije jedini poganskog podrijetla autor kanonskih knjiga Novog zavjeta, što se odražava i u kulturnom obzoru njegova pisanja, otvorenom prema poganskom svijetu i posebno osjetljivom na siromašne, žene i one na rubu društva.

Pratilac apostola Pavla

U Djelima apostolskim pripovijedanje na nekoliko mjesta neočekivano prelazi s trećeg lica na prvo lice množine - "mi smo otplovili", "mi smo došli" - što se tradicionalno tumači kao znak da je pisac osobno bio prisutan na tim dionicama Pavlovih putovanja, uključujući i brodolom na putu za Rim. Prema tim odlomcima Luka se pridružio Pavlu u Troadi i ostao mu vjeran suradnik do kraja, spominjan i u Poslanici Filemonu i u Drugoj poslanici Timoteju, gdje Pavao pred kraj života piše da je od svih suradnika "samo Luka" uza nj. Taj kontinuitet pratnje čini ga jednim od rijetkih novozavjetnih likova za koje imamo više od jedne kratke epizode.

Pisac dviju knjiga

Evanđelje po Luki i Djela apostolska čine dvodijelno djelo istog autora, upućeno nekom Teofilu, i odlikuju se sustavnim, gotovo povjesničarskim pristupom - Luka na početku evanđelja izrijekom kaže da je pomno istražio sve od početka kako bi napisao uredan izvještaj. Njegovo evanđelje jedino donosi prispodobe o milosrdnom Samarijancu i izgubljenom sinu, posebno je usredotočeno na Isusov odnos prema siromašnima i ženama, a Djela apostolska jedini su novozavjetni izvor koji prati širenje Crkve od Jeruzalema do Rima. Takva struktura i opseg svjedoče o piscu vičnom organiziranju građe, vjerojatno obrazovanom u grčkoj retorici i historiografiji svojeg vremena.

Ono što kaže kasnija predaja

Novi zavjet ne govori o okolnostima Lukine smrti, a kasnija predaja o tome donosi različite, međusobno neusklađene verzije - neki izvori govore o mirnoj smrti u dubokoj starosti u Beotiji u Grčkoj, drugi o mučeništvu. Posebno je raširena, ali povijesno nepotvrđena, predaja da je Luka bio i slikar te da je naslikao prve ikone Blažene Djevice Marije s Djetetom - vjerojatno kasnija legenda nastala iz želje da se slikarima i umjetnicima pronađe apostolski zaštitnik, a ne podatak koji potječe iz prvih kršćanskih stoljeća. Te se pripovijesti u ovom tekstu navode kao predaja, ne kao utvrđena povijesna činjenica.

Vještina pisca i povjesničara

Ono što Luku razlikuje od ostalih evanđelista jest izražena briga za kronologiju i kontekst - u uvodu evanđelja izrijekom smješta Isusovo rođenje u vrijeme rimskog cara Augusta i sirijskog upravitelja Kvirinija, a Djela apostolska pomno bilježe imena mjesnih vlasti, gradova i ruta putovanja, do te mjere da su arheolozi i povjesničari 19. i 20. stoljeća njegove zemljopisne i upravne podatke opetovano provjeravali i uglavnom potvrđivali kao točne za dano razdoblje. Takva pomnost, uz razvijen grčki stil, navela je mnoge istraživače da u njemu prepoznaju obrazovanog čovjeka vičnog helenističkoj historiografiji, bez obzira na to je li po zanimanju uistinu bio liječnik u modernom smislu te riječi ili je taj naziv u njegovo doba imao širi opseg.

Štovanje i simbolika

Blagdan svetog Luke slavi se 18. listopada. Zbog spomena u Poslanici Kološanima štuje se kao zaštitnik liječnika i kirurga, a zbog kasnije slikarske predaje i kao zaštitnik slikara i umjetnika; uz njega se spominju i pisari, zlatari te izrađivači stakla. U ikonografiji ga se, kao jednog od četvorice evanđelista, najčešće prikazuje uz simbol krilatog vola ili teleta.