Sveti Makarije Egipatski, opat

Od pastira do pustinjaka

Makarije Egipatski, poznat i kao Makarije Stariji, rođen je oko 300. godine u Egiptu. Prema predaji je u mladosti radio kao pastir i kao trgovac solju prije nego što je, pod utjecajem svetog Antuna Pustinjaka, u tridesetoj godini života napustio svjetovni život. Deset godina nakon toga zaređen je za svećenika, što je bilo neuobičajeno za pustinjake njegova vremena, koji su najčešće ostajali laici.

Utemeljitelj zajednice u Sketi

Makarije se nastanio u pustinji Skete, jugoistočno od nitrijske pustinje u Egiptu, gdje je oko sebe okupio zajednicu isposnika polueremitskog tipa: redovnici su živjeli pojedinačno u vlastitim ćelijama, a zajedno su se okupljali samo subotom i nedjeljom radi zajedničke molitve. Zajednica nije imala strogo pisano pravilo, nego se držala na uzajamnoj pomoći i poštovanju prema starijim, iskusnijim redovnicima koji su služili kao uzori i duhovni vodiči, a ne kao formalni poglavari.

Duhovni ugled i blagost

Unutar te stroge, na odricanju utemeljene zajednice, Makarije se isticao osobitom svetošću i privlačio je sve više sljedbenika, tako da je zajednica do njegove smrti narasla na više tisuća redovnika. Kasnija predaja pustinjskih otaca prenosi mnoge kratke izreke pripisane njemu, u kojima se ističe strpljivost, blagost prema slabijoj braći i upozorenje da se stroga isposništva ne smiju pretvoriti u ponos. Više samostana u libijskoj pustinji do danas nosi njegovo ime.

Spisi pripisani Makariju

Pod njegovim imenom sačuvano je pedesetak homilija i jedna poslanica, poznate kao „Makarijeve homilije”, koje su stoljećima utjecale na istočnu i zapadnu duhovnost, poglavito na temu molitve srca i djelovanja Duha u duši. Suvremena crkvena povijest, međutim, upozorava da se te spise, zajedno s drugim djelima nesigurna podrijetla pripisanim njemu, ne može sa sigurnošću pripisati samom Makariju; vjerojatnije je riječ o djelu kasnijeg pisca iz sličnog duhovnog kruga koje je s vremenom povezano s njegovim uglednim imenom.

Smrt i štovanje

Makarije je umro 390. godine, u dubokoj starosti. Rimski martirologij njegov spomen bilježi 15. siječnja. Zajedno sa svetim Antunom smatra se jednim od začetnika egipatskog pustinjaštva iz kojeg će se razviti organiziranije redovništvo, a njegov lik ostao je uzor za spajanje stroge askeze s ljudskom blagošću prema onima koji tek kreću tim putem.

Progonstvo pod arijanskim biskupom

Oko 373.-375. godine Makarije je, zajedno sa svojim vršnjakom Makarijem Aleksandrijskim, prognan na nilski otok po nalogu arijanskog aleksandrijskog biskupa Lucija, koji je u to doba progonio nicejske redovnike vjerne pravovjernom nauku. Progonstvo je bilo kratkotrajno, no ostalo je zabilježeno kao dio šireg sukoba između nicejskog i arijanskog kršćanstva u Egiptu u drugoj polovici 4. stoljeća. Između 356. i 384. oko njega su se, u tri uzastopna naraštaja, okupili učenici od kojih su neki, poput Sisoja, Izaije, Mojsija i Zaharije, sami postali cijenjeni pustinjački očevi.

Razlika od Makarija Aleksandrijskog

Makarija Egipatskog crkveni pisci često razlikuju od njegova mlađeg suvremenika, Makarija Aleksandrijskog, koji je djelovao u susjednoj nitrijskoj pustinji i bio poznat po još izraženijoj asketskoj revnosti, uključujući dugotrajna razdoblja posta. Obojica su, prema svjedočanstvu redovnika Paladija koji je zabilježio njihove živote u djelu Lausiacum, bili dio šire mreže egipatskih pustinjačkih zajednica koje su se u 4. stoljeću brzo širile i postale uzor za kasnije redovništvo diljem kršćanskog svijeta, od Sirije do zapadne Europe.

Naslijeđene izreke

Zbirka takozvanih Apoftegmata, kratkih izreka i savjeta pustinjskih otaca koja se prenosila usmeno i zapisivala tijekom nekoliko stoljeća, sadrži velik broj rečenica pripisanih upravo Makariju, u kojima on redovito upozorava mlađu braću da se čuvaju osuđivanja drugih i da svaku strogost prema sebi prate blagošću prema bližnjemu. Te su kratke pouke, neovisno o pitanju njihove doslovne autentičnosti, stoljećima oblikovale duhovnost istočnog i zapadnog redovništva.

Njegovo ime do danas nose i pojedini pravoslavni i katolički samostani izvan Egipta, osnovani u znak nastavljanja tradicije koju je on utemeljio, a njegov se lik u istočnom ikonopisu obično prikazuje kao izmoždeni starac duboko usađenih očiju, simbol duge borbe s vlastitim tijelom radi potpune predanosti molitvi.