Sveti Maksimilijan Kolbe, svećenik i mučenik

Franjevac iz Poljske

Maksimilijan Kolbe, rođen 1894. godine u tada ruskom dijelu Poljske kao Rajmund Kolbe, stupio je mlad u Red manje braće konventualaca, gdje je uzeo redovničko ime Maksimilijan. Školovao se u Rimu, gdje je stekao doktorate iz filozofije i teologije, a već je tada pokazivao izraženu privrženost Bezgrešnom začeću, pobožnosti koja je odredila glavninu njegova kasnijeg djelovanja.

Vojska Bezgrešne i novinski rad

Godine 1917. Kolbe je u Rimu osnovao pokret Militia Immaculatae, Vojsku Bezgrešne, posvećen promicanju marijanske pobožnosti i obraćenju kroz zagovor Marijin. Vrativši se u Poljsku, prepoznao je snagu suvremenih medija za širenje vjere te je pokrenuo i vodio niz tiskovina, među kojima je najpoznatiji list Rycerz Niepokalanej, Vitez Bezgrešne, koji je pod njegovim vodstvom narastao na milijunsku nakladu, a kasnije je razvio i katoličku radijsku postaju, zbog čega je štovan i kao zaštitnik radioamatera.

Misija u Japanu

Tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća Kolbe je proveo nekoliko godina kao misionar u Japanu, gdje je u Nagasakiju osnovao samostan i tiskaru te pokrenuo japansko izdanje svojeg marijanskog lista, unatoč jezičnoj i kulturnoj udaljenosti od svoje domovine. Bolest ga je naposljetku prisilila na povratak u Poljsku, gdje je nastavio voditi veliku franjevačku zajednicu u Niepokalanówu, koja je pod njegovim vodstvom postala jedan od najvećih samostana na svijetu.

Okupacija i uhićenje

Nakon njemačke okupacije Poljske 1939. godine, Kolbe je u svojem samostanu neko vrijeme skrivao izbjeglice, uključujući Židove, te je nastavio izdavačku djelatnost usmjerenu protiv nacističke ideologije. Zbog toga je 1941. godine uhićen od gestapa i u svibnju iste godine prebačen u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je, poput ostalih zatočenika, bio izložen teškom radu, gladi i ponižavanju svojstvenom logorskom sustavu.

Zamjena za oca obitelji

Krajem srpnja 1941. godine iz Kolbeova je bloka pobjegao jedan zatočenik, a zapovjednik logora je za odmazdu odredio da deset zatvorenika bude osuđeno na smrt izgladnjivanjem u takozvanom bunkeru gladi. Kada je jedan od odabranih, narednik Franciszek Gajowniczek, u očaju uzviknuo za svojom ženom i djecom, Kolbe je istupio iz stroja i ponudio da zauzme njegovo mjesto, na što je zapovjednik, iznenađen zahtjevom, pristao.

Smrt i kanonizacija

Kolbe je s ostalim osuđenima proveo gotovo dva tjedna u bunkeru bez hrane i vode, prema svjedočanstvima preživjelih zatočenika vodeći ostale u molitvi umjesto očaja. Kad nakon dva tjedna nije umro poput ostalih, logorsko ga je osoblje 14. kolovoza 1941. godine usmrtilo injekcijom fenola. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1971. godine, a Ivan Pavao II. svetim 1982. godine, uvrstivši ga u kalendar kao mučenika ljubavi, dok je preživjeli Franciszek Gajowniczek, čiji je život Kolbe spasio, bio nazočan na kanonizaciji.

Mučenik ljubavi

Prilikom proglašenja svetim, papa Ivan Pavao II. odredio je da se Kolbea, iznimno, upiše u kalendar kao mučenika, premda klasična teologija mučeništvo obično veže uz izravno umorstvo zbog vjere, a ne uz dragovoljnu žrtvu za drugog čovjeka. Papa je to obrazložio time da je Kolbeova gesta bila izravan izraz kršćanske ljubavi prema bližnjemu u sustavu smišljenom da tu ljubav posve uništi, čime je njegova smrt protumačena kao svjedočanstvo vjere jednako vrijedno kao i tradicionalno mučeništvo, oznaka koja mu je otada ostala trajno vezana uz ime.

Zaštitnik novinara i medija

Zbog cijeloživotnog djelovanja u tisku, izdavaštvu i, u posljednjim godinama, radiju, Kolbe je štovan i kao zaštitnik novinara, urednika i djelatnika u medijima, zanimanje koje je i sam obavljao desetljećima prije nego što je postao poznat po smrti u Auschwitzu. U njegovu se djelovanju često ističe da je snažna medijska pismenost, kojom se koristio za širenje vjere, bila jednako dio njegova poslanja kao i konačna žrtva, čime je njegov lik ostao privlačan i modernim novinarima kao primjer odgovorne uporabe javne riječi.