Sveti Mamert, biskup

Biskup iz ugledne obitelji

Mamert je potjecao iz imućne galoromanske obitelji iz okolice Lyona, u vrijeme kada je rimska vlast u Galiji već znatno slabila pred pritiskom germanskih naroda, a lokalno plemstvo i crkvena hijerarhija preuzimali su sve veću ulogu u organizaciji svakodnevnog života. Njegov brat Klaudijan Mamert bio je poznati teološki pisac i pjesnik, autor rasprave „De statu animae”, obrazovan uz biskupa Eukerija Lyonskog, jednog od najuglednijih crkvenih učitelja tadašnje Galije, što svjedoči o visokoj razini obrazovanja i društvenog ugleda njihove obitelji. Mamert je postao biskupom grada Vienne u južnoj Galiji, izabran i posvećen nešto prije 462. godine, u razdoblju kada je ta biskupija bila jedno od važnijih crkvenih središta regije.

Nesreće koje su pogodile grad

Prema svjedočanstvu pjesnika i biskupa Sidonija Apolinara, njegova suvremenika, te Mamertova nasljednika na biskupskoj stolici Avita, grad Vienne pogodio je u kratkom vremenskom razdoblju niz razornih nesreća - požari koji su uništili dijelove grada, potresi i druge nedaće koje su stanovništvo dovele do očaja i straha da im prijeti božja kazna. U takvim je okolnostima narod od biskupa tražio nešto što bi nadišlo uobičajenu liturgijsku praksu.

Uvođenje moljakanja

Mamert je, prema toj predaji, oko 474. godine odgovorio uvođenjem trodnevnih pokorničkih procesija neposredno prije blagdana Uzašašća. Postojeće, manje formalne molitve za urod pretvorio je u strogo određen triduum posta i procesija, tijekom kojega je stanovništvo grada zajednički moleći obilazilo polja i crkve tražeći Božju zaštitu od novih nesreća. Praksa se pokazala toliko snažnom da su je ubrzo preuzele i druge galske biskupije, a potom se, uz podršku sinoda, proširila po čitavoj zapadnoj Crkvi te je s vremenom postala poznata pod nazivom „litanije prije Uzašašća” ili „mala litanija”, za razliku od „velike litanije” koja se slavi 25. travnja.

Spor oko izbora biskupa Marcela

Mamertovo djelovanje nije prošlo bez sukoba s crkvenim vlastima. Papa Hilarije ga je oštro prekorio jer je bez odgovarajućeg postupka posvetio Marcela za biskupa grada Diea 463. godine, čime je zadirao u granice tuđe crkvene nadležnosti. Rimska je Crkva u to doba nastojala učvrstiti red u imenovanju biskupa diljem Galije, pa je slučaj bio dijelom šireg pitanja odnosa između papinske vlasti i lokalnih metropolita. Iako je Mamert opomenut, spor nije narušio njegov ugled u vlastitoj biskupiji niti je spriječio kasnije priznanje njegovih zasluga, uključujući i od strane samog Marcela.

Smrt i sudbina posmrtnih ostataka

Mamert je umro oko 475. godine. Njegovo je tijelo isprva pokopano u crkvi svetog Petra u Vienneu, a prema kasnijoj predaji dio je relikvija u 7. stoljeću prenesen u kapelu Svetoga Križa u Orléansu. Tijekom vjerskih ratova, 1562. godine, kalvinisti su opustošili mnoge crkve i grobnice u Francuskoj, a prema svjedočanstvima uništene su i Mamertove relikvije, što je uobičajena sudbina brojnih svetačkih grobova toga doba.

Štovanje i ledeni sveci

Mamertov se spomen slavi 11. svibnja, a u pučkoj je predaji njegovo ime, uz Pankracija i Servacija, ostalo vezano za takozvane „ledene svece” - dane sredinom svibnja kada u srednjoj Europi znaju nastupiti posljednji kasni mrazovi opasni za mladu vegetaciju. Ta poljodjelska predaja, nastala stoljećima nakon njegove smrti, dodatno je povezala Mamertovo ime s brigom za urod, iako izvorno nema izravne veze s uvođenjem rogacija. Liturgijska baština koju je ostavio, moljakanja prije Uzašašća, zadržala se u Katoličkoj crkvi sve do liturgijske reforme te se u nekim krajevima i danas povremeno obnavlja kao izraz molitve za polja i vremenske prilike.