Sveti Marcel, papa i mučenik

Izbor u teškom trenutku

Marcel je izabran za rimskog biskupa u svibnju ili lipnju 308., nakon dužeg razdoblja bez izabranog poglavara koje je uslijedilo nakon smrti njegova prethodnika Marcelina 304. Tijekom tog razdoblja Dioklecijanov progon kršćana nastavio se sa žestinom sve do careva odreknuća prijestolja 305., nakon čega su rimski kršćani uživali razmjeran mir, iako je politička situacija u gradu ostala nestabilna pod vlašću cara Maksencija.

Uređivanje crkvene uprave

Prema Liber Pontificalisu, Marcel je teritorijalno podijelio upravu Rimske crkve na dvadeset pet okruga (tzv. titulusa), od kojih je svaki vodio prezbiter zadužen za pripremu katekumena za krštenje, nadzor nad javnim pokorama, ukope mučenika i njihove godišnje komemoracije. Osnovao je i novo groblje, Coemeterium Novellae, na Via Salariji, namijenjeno pokopu kršćana.

Spor oko pali otpalih vjernika

Najveći izazov njegova kratkog pontifikata bilo je pitanje takozvanih lapsi, vjernika koji su tijekom progona zatajili vjeru da bi izbjegli smrt ili gubitak imovine, a nakon prestanka progona tražili su ponovni prijam u zajednicu. Marcel je inzistirao da takvi vjernici prije ponovnog primanja obave propisanu pokoru, ne dopuštajući olako opraštanje. Ta je odluka, kako svjedoče stihovi pape Damaza napisani u njegovu spomen, izazvala ozbiljne sukobe unutar rimske zajednice, koji su ponegdje prerasli i u krvave nerede.

Progonstvo i smrt

Nemiri izazvani tim sporom potaknuli su cara Maksencija da krajem 308. ili početkom 309. naredi uhićenje i progonstvo Marcela iz Rima. Biskup je ubrzo nakon izgona umro, vjerojatno već 309. Kasnije legendarne verzije njegove smrti opisuju je drukčije, uključujući mučeničku, no povjesničari smatraju vjerodostojnijim izvještaj sačuvan u Damazovim stihovima, koji ne govori o izravnom mučeništvu nego o smrti kao posljedici progonstva i patnji koje je ono donijelo.

Štovanje

Pokopan je u Priscilinim katakombama na Via Salariji. Časti se kao svetac, a njegov se blagdan slavi 16. siječnja. Njegov slučaj ostao je u crkvenoj povijesti kao rani primjer teškog pastoralnog pitanja: kako pomiriti strogost prema grijehu s milosrđem prema onima koji su pod pritiskom progona posrnuli, pitanje koje će Crkva u različitim oblicima rješavati i stoljećima kasnije.

Odjek spora u kasnijoj crkvenoj povijesti

Pitanje kako postupiti prema kršćanima koji su tijekom progona javno zatajili vjeru vratit će se u sličnom obliku i nakon kasnijih valova progona, a Marcelov je pristup, strog prema pokori ali otvoren prema konačnom pomirenju, poslužio kao jedan od ranih obrazaca za razvoj sakramenta pokore u Katoličkoj crkvi. Papa Damaz, koji je Marcelov spomen sačuvao u svojim stihovima uklesanim na njegovu grobu, sam je kao mladić bio svjedok tih događaja, što njegovu svjedočanstvu daje osobitu vjerodostojnost unatoč vremenskoj udaljenosti od gotovo pola stoljeća do trenutka kad je pisao.

Legendarna verzija smrti

Kasnija, znatno mlađa predaja iz 5. ili 6. stoljeća opisuje Marcelovu smrt drukčije: navodno je bio prisiljen raditi kao konjušar u carskim štalama, gdje je proveo posljednje mjesece života u poniženju prije nego što je umro. Iako povjesničari tu verziju smatraju manje pouzdanom od suvremenijeg svjedočanstva pape Damaza, ona je stoljećima oblikovala pobožnu sliku o njemu kao ponizno stradalom pastiru Crkve.

Njegov primjer i danas se navodi u raspravama o odnosu strogosti i milosrđa unutar crkvene stege, kao podsjetnik da su slična pitanja, iako u drukčijim okolnostima, pratila Crkvu od samih njezinih početaka i da jednostavnih odgovora u takvim sporovima gotovo nikad nije bilo.

Sumnja o statusu pontifikata

Neki noviji povjesničari, među njima i njemački klasični filolog Theodor Mommsen, izrazili su sumnju da je Marcel uopće bio redovito izabran i priznat rimski biskup, smatrajući da je možda riječ tek o uglednom svećeniku koji je u vrijeme bez izabranog poglavara privremeno upravljao zajednicom. Većina crkvenih povjesničara ipak ga uvrštava među papu s punim pravom, oslanjajući se na Liber Pontificalis i na Damazove stihove kao pouzdanije svjedočanstvo od kasnijih nesigurnosti.