Sveti Marcelin i Petar, mučenici

Zatvor u Rimu

O Marcelinu i Petru zna se malo pouzdano izvan podataka koje je krajem 4. stoljeća zapisao papa Damaz I. u pjesmi posvećenoj njihovu grobu. Marcelin je bio rimski svećenik, a Petar egzorcist, službenik koji je u ranoj Crkvi imao zadaću moliti nad opsjednutima i katekumenima. Uhićeni su tijekom Dioklecijanova progona kršćana, oko 304. godine, u vrijeme kada je car naredio uništavanje crkava i svetih spisa te pogubljivanje kršćana koji odbiju žrtvovati bogovima.

Prema Damazovu svjedočanstvu i kasnijoj predaji, njihov je tamničar, čovjek imenom Artemije, tijekom njihova zatočeništva promatrao njihovu postojanost u vjeri. Predaja kaže da se obratio zajedno sa svojom obitelji nakon što je vidio kako je njegova kći ozdravila po njihovoj molitvi. Takva je pojedinost tipična za mučeničke akte toga doba i teško ju je danas povijesno provjeriti, no ušla je u trajno sjećanje Crkve.

Pogubljenje u šumi

Vlasti su ih, prema predaji, dale pogubiti na osamljenom mjestu izvan gradskih zidina, u šumi koja se tada zvala Silva Nigra, „Crna šuma”, upravo zato da kršćani ne bi mogli pronaći njihova tijela i štovati ih kao mučenike. Sami su morali iskopati jamu u koju su potom bili pokopani nakon smaknuća.

Bogata rimska matrona imenom Lucina, prema predaji, otkrila je mjesto ukopa i dala prenijeti njihova tijela na počasnije mjesto uz Via Labicana, u katakombe poznate kao „ad duas lauros”, nazvane po dva lovorova stabla koja su, prema predaji, obilježavala to mjesto. Odatle potječe i kasniji naziv nekadašnje „Crne šume”, koja je u predaji preimenovana u „Bijelu” ili „Sjajnu šumu”, nasuprot ranijem, mračnijem imenu.

Bazilika i štovanje

Car Konstantin dao je nad njihovim grobom podići baziliku, jednu od prvih velikih kršćanskih građevina u Rimu nakon prestanka progona 313. godine. Papa Damaz I. sastavio je za njih pjesmu koju je dao uklesati na grobu, svjedočeći o njihovoj postojanosti pred mučenjem, a papa Vigilije u 6. stoljeću dao je obnoviti njihovo počivalište i uvrstio njihova imena u misno slavlje.

Njihova su imena uvrštena u rimski kanon mise, popis svetaca koji se spominju u prvoj euharistijskoj molitvi, što je znak vrlo ranog i trajnog štovanja u rimskoj Crkvi. Blagdan im se slavi 2. lipnja. O njihovu životu prije uhićenja, kao ni o točnim okolnostima smrti, ne postoje sigurniji povijesni podaci osim onoga što je zabilježio papa Damaz, pa se većina pojedinosti o tamničaru i mjestu pogubljenja mora čitati kao pobožna predaja, a ne kao utvrđena povijesna činjenica.

Svjedočanstvo pape Damaza

Posebnu vrijednost Marcelinovu i Petrovu kultu daje činjenica da je njihov glavni izvor sam papa Damaz I., koji je kao dijete, prema vlastitom svjedočanstvu, čuo pripovijest o njihovu mučeništvu upravo od njihova krvnika. Ta osobna bliskost papinskog svjedočanstva događaju čini njihov slučaj rijetkim primjerom rane mučeničke predaje koja se, unatoč legendarnim ukrasima poput obraćenja tamničara, oslanja na gotovo suvremeno svjedočanstvo. Bazilika koju je Konstantin podigao nad njihovim grobom uz Via Labicana, danas poznata i po obližnjem Konstantinovu mauzoleju u kojem je pokopana njegova majka sveta Helena, ostala je važno hodočasničko mjesto rimske Crkve tijekom cijeloga srednjeg vijeka.

Dioklecijanov progon

Njihovo je stradanje dio šireg vala progona koji je car Dioklecijan pokrenuo 303. godine, posljednjeg i najžešćeg progona kršćana u povijesti Rimskog Carstva prije Milanskog edikta 313. godine. U tom je razdoblju uništavan velik broj crkava i svetih spisa, a mnogi su kršćani, poput Marcelina i Petra, bili prisiljeni birati između žrtvovanja rimskim bogovima i smrti. Upravo je nesuglasje u prihvaćanju te odluke, uz javno svjedočanje vjere u zatvoru, prema predaji dovelo do brzog i tajnog smaknuća dvojice mučenika, kako njihova sudbina ne bi postala poticaj drugim kršćanima na otpor.

Katakombe „ad duas lauros”, gdje su njihovi posmrtni ostaci konačno počivali, poznate su i pod nazivom Katakombe svetih Marcelina i Petra, a arheološka su istraživanja u njima otkrila brojne rane kršćanske freske, među njima i prikaze samih mučenika. Njihov je grob ostao jedno od važnijih svetišta rimske Crkve sve do danas, a spomen na njihovu postojanost u zatočeništvu i pred smrću i dalje se svake godine obnavlja na blagdan 2. lipnja.