Sveti Marko, evanđelist

Što se pouzdano zna, a što pripada predaji

Kada je riječ o svetom Marku, važno je od početka razlikovati ono što je dokumentirano u novozavjetnim spisima od onoga što donosi kasnija crkvena predaja. Novi zavjet ne sadrži izravan, cjelovit životopis Marka evanđelista - podaci se moraju sklapati iz nekoliko kratkih spomena u Djelima apostolskim i poslanicama, dok su detalji o njegovu djelovanju u Aleksandriji, o osnivanju tamošnje Crkve i o okolnostima njegove smrti sačuvani gotovo isključivo u kasnijoj, postbiblijskoj predaji, prvenstveno kod crkvenih povjesničara poput Euzebija Cezarejskog. Ta predaja je vrijedna i drevna, ali povijesno manje provjerljiva od biblijskog teksta.

Marko iz Djela apostolskih

Predaja poistovjećuje evanđelista Marka s Ivanom zvanim Marko, koji se spominje u Djelima apostolskim - mladićem iz Jeruzalema, sinom Marije u čijoj se kući okupljala prva kršćanska zajednica, i rođakom Barnabe. Ivan Marko pratio je Pavla i Barnabu na dijelu njihova prvog misijskog putovanja, no prema Djelima apostolskim napustio ih je usred puta i vratio se u Jeruzalem, što je kasnije dovelo do spora između Pavla i Barnabe oko toga treba li ga povesti na sljedeće putovanje. Kasnije se, prema poslanicama, odnos popravio - Pavao ga u nekim spisima spominje kao korisnog suradnika. Iako se poistovjećivanje ove osobe s autorom evanđelja temelji na predaji, a ne na izričitoj biblijskoj tvrdnji, ono je u kršćanskoj tradiciji općeprihvaćeno.

Petrov tumač

Prema svjedočanstvu ranokršćanskog pisca Papije, koje prenosi Euzebije Cezarejski, Marko je bio "tumač" apostola Petra i zapisao je ono što je od njega čuo o Isusovim riječima i djelima, iako sam nije bio izravni Isusov svjedok niti ga je osobno pratio. Ta predaja objašnjava zašto Evanđelje po Marku sadrži živopisne, konkretne pojedinosti koje odaju svjedočanstvo iz prve ruke - kao da odražavaju Petrovo pripovijedanje - a istovremeno ne slijedi red i opseg kakav bi imalo evanđelje izravnog očevica. Ovakvo shvaćanje autorstva prihvaćeno je u ranoj Crkvi i preneseno kroz stoljeća, no ostaje predaja, a ne dokumentirana činjenica u strogom povijesnom smislu.

Evanđelje po Marku

Evanđelje po Marku smatra se najstarijim od četiri kanonska evanđelja, nastalim vjerojatno oko 65. do 70. godine, te ujedno i najkraćim - napisano je sažetim, dinamičnim stilom, s naglaskom na Isusovim djelima više nego na dugim govorima. Prema teoriji dviju izvora, koju prihvaća većina suvremenih biblijskih znanstvenika, Evanđelje po Marku poslužilo je kao jedan od glavnih izvora evanđelistima Mateju i Luki pri sastavljanju njihovih tekstova. Iako kratko, ovo evanđelje ima snažan pripovjedni ritam i posebno je usredotočeno na Isusovu muku i smrt, zbog čega ga neki teolozi nazivaju "evanđeljem stradanja".

Aleksandrija i mučeništvo prema predaji

Prema crkvenoj predaji, Marko je oko 65. godine otišao propovijedati u Aleksandriju u Egiptu, gdje je osnovao kršćansku zajednicu i postao njezinim prvim biskupom, zbog čega ga aleksandrijska, odnosno koptska tradicija smatra utemeljiteljem svoje Crkve. Ista predaja bilježi da je ondje doživio mučeničku smrt 25. travnja 68. godine - neprijateljski raspoloženi stanovnici napali su ga dok je služio bogoslužje, vezali mu uže oko vrata i vukli ga ulicama grada dok nije podlegao ozljedama. Ovi podaci o mučeništvu, poput mnogih pojedinosti ranokršćanskih martirologija, ne mogu se neovisno potvrditi izvan crkvene predaje, no oblikovali su štovanje svetog Marka kroz stoljeća.

Simbol lava i veza s Venecijom

Svaki od četiri evanđelista u kršćanskoj se ikonografiji povezuje sa simboličnim likom prema viđenju iz Knjige Otkrivenja i proroka Ezekiela; Marku je pridružen krilati lav, tumačen kao odjek početka njegova evanđelja koje započinje "glasom koji viče u pustinji". Prema predaji, Markovi su posmrtni ostaci počivali u Aleksandriji sve do 828. godine, kada su ih venecijanski trgovci prenijeli u Veneciju, gdje mu je između 1063. i 1073. u čast podignuta bazilika svetog Marka. Otada je sveti Marko zaštitnik Venecije, a krilati lav s knjigom i natpisom "Pax tibi, Marce, evangelista meus" (Mir tebi, Marko, moj evanđelistu) postao je grb i simbol grada te nekadašnje Mletačke Republike.