Sveti Martin de Porres, redovnik

Dijete dvaju svjetova

Martin de Porres rodio se 9. prosinca 1579. u Limi, glavnom gradu potkraljevstva Peru. Otac mu je bio španjolski plemić Juan de Porres, pripadnik reda Alcántara, majka Ana Velázquez, oslobođena robinja, vjerojatno afričkog i panamskog podrijetla. Otac je isprva nijekao očinstvo, pa je dječak u matičnoj knjizi upisan kao „nepoznatog oca“. Martin i njegova mlađa sestra Juana odrastali su u siromaštvu s majkom, koja je zarađivala pranjem i šivanjem u siromašnoj četvrti Lime.

Otac je nakon nekoliko godina priznao djecu i pobrinuo se da Martin nauči čitati i pisati te da se u dobi od dvanaest godina izuči za vidara i brijača kod majstora Marcela de Rivera. Taj je zanat u to doba uključivao osnovno liječenje rana, puštanje krvi, vađenje zubi i pripremu ljekovitih pripravaka, znanje koje je poslije postalo temelj njegove cjeloživotne skrbi za bolesne. Lima je u to doba bila veliki kolonijalni grad obilježen strogom podjelom po podrijetlu i boji kože, u kojem su osobe mješovitog naslijeđa, takozvani mulati, imale zakonski ograničena prava, uključujući zabranu punopravnog ulaska u redovničke zajednice.

Brat pomoćnik

Oko 1594. godine, u petnaestoj godini života, Martin je zamolio prijam u dominikanski samostan Svetog Ružarija u Limi. Zbog spomenutih zakonskih ograničenja mogao je ući samo kao donat, pomoćni brat zadužen za najniže kućne poslove - čišćenje, pranje rublja, kuhanje i rad u samostanskoj bolnici. Prior samostana, otac Juan de Lorenzana, prepoznao je Martinovu dubinu duhovnog života i marljivost, pa mu je nakon devet godina, 1603. godine, dopustio da položi puni redovnički zavjet kao brat laik, unatoč tome što se time kršio duh tadašnjih propisa o rasnim ograničenjima.

U samostanu je Martin preuzeo brigu o bolesnoj braći kao samostanski bolničar i uskoro postao zadužen za razdiobu milostinje sirotinji grada. Prema svjedočanstvima suvremenika sabranima u postupku njegove kanonizacije, znao je u jednom danu nahraniti i previti rane stotinama siromaha, robova i beskućnika koji su dolazili do samostanskih vrata, bez obzira na njihovo podrijetlo, boju kože ili vjeru - jednako je pomagao Špancima, Indijancima, Afrikancima i mulatima.

Liječnik i osnivač

Martin je u Limi osnovao sirotište i školu, Escuela de Santa Cruz, za napuštenu i siromašnu djecu te je pomagao u prikupljanju sredstava za miraz siromašnih djevojaka, kako se ne bi morale udavati protiv volje ili završiti u nezavidnom položaju. Osobitu je pažnju posvećivao robovima dovezenim iz Afrike, kojima medicinska pomoć inače nije bila lako dostupna, kao i domorodačkom stanovništvu potkraljevstva.

Kad je 1600-ih godina Limu pogodila epidemija, prema svjedočanstvima je sam njegovao velik broj oboljele braće u samostanu i grada te ih spašavao od smrti. Predaja mu pripisuje i neobičnu nježnost prema životinjama - pričalo se da je u samostanskom vrtu liječio ranjene pse, mačke i miševe te da je za njih uspostavio svojevrsno sklonište, u kojem su, prema pobožnoj priči, jeli iz iste zdjele bez međusobnog sukobljavanja. Suvremenici su svjedočili i o njegovoj asketskoj strogosti: postio je, spavao malo, nosio pokorničku odjeću i noći provodio u molitvi pred oltarom Presvetog Sakramenta.

Ugled i posjetitelji

Unatoč skromnom položaju u samostanskoj hijerarhiji, Martina su za savjet posjećivali visoki crkveni i civilni dužnosnici, uključujući potkralja Perua i limskog nadbiskupa. Bio je prijatelj i suvremenik svete Roze Limske, prve svetice Amerike, s kojom je dijelio brigu za siromašne grada. Postupak njegove kanonizacije sabrao je brojna svjedočanstva suvremenika o njegovoj poniznosti, strpljivosti u podnošenju poniženja zbog podrijetla te dosljednoj brizi za najpotrebitije, bez obzira na to jesu li bili plemići ili robovi.

Smrt i štovanje

Martin de Porres umro je 3. studenoga 1639. u Limi, u šezdesetoj godini života. Njegov je pogreb, prema svjedočanstvima, okupio veliko mnoštvo grada koji ga je već za života smatrao svetim, uključujući plemiće i prosjake koji su zajedno pratili njegov lijes. Papa Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 1837. godine, a papa Ivan XXIII. svetim 6. svibnja 1962. godine. Zajedno sa svetom Rozom Limskom i svetim Toribijem de Mogrovejom ubraja se među prve svece kolonijalne Latinske Amerike. Danas je zaštitnik međurasnog sklada, socijalne pravde, brijača i javnog zdravstva, a njegov se lik u umjetnosti prepoznaje po metli, psu, mački i mišu koji jedu iz iste zdjele - simbolu mira koji je unosio među sve koji su k njemu dolazili.