Sveti Martin I., papa i mučenik

Papa koji nije čekao carevo dopuštenje

Martin se rodio u Tudertumu (današnjem Todiju) na Tiberu, kao sin Fabricija. Prije izbora za papu služio je kao apokrizijar, odnosno papinski izaslanik pri carigradskom dvoru, gdje je izbliza upoznao politiku bizantskoga cara prema crkvenim pitanjima. Izabran je za rimskog biskupa 21. srpnja 649. godine, kao nasljednik pape Teodora I.

Martin se dao posvetiti bez čekanja na uobičajenu carsku potvrdu izbora, čin koji je jasno pokazivao njegovu odlučnost da se u pitanjima vjere ne podređuje carigradskom dvoru. Ta je neovisnost od početka najavljivala sukob koji će obilježiti čitav njegov pontifikat.

Lateranski sabor protiv monotelizma

Ubrzo nakon izbora, u listopadu 649. godine, Martin je u Lateranu sazvao sabor na kojem se okupilo oko sto pet biskupa. Sabor se izravno suprotstavio monotelizmu, nauku koji je tvrdio da Krist ima samo jednu volju, a koji su podupirala dva carska dokumenta, Ekthesis i Tipos. Sabor je donio dvadeset kanona kojima je jasno određeno pravovjerno učenje o dvjema Kristovim voljama, te je izopćio više istočnih patrijarha i biskupa koji su odbijali napustiti zabludu.

Time se Martin izravno suprotstavio volji cara Konstansa II., koji je monotelizam smatrao sredstvom crkvenog i političkog jedinstva carstva te nije trpio otvoreno protivljenje papinskog Rima.

Uhićenje i put u progonstvo

Kad je Martin odbio prihvatiti carski Tipos, car je odlučio silom slomiti njegov otpor. Bizantski egzarh uhitio ga je u Rimu 18. lipnja 653. godine i pod stražom otpremio u Carigrad. Ondje je papa proveo mjesece u teškom tamnovanju, izložen poniženjima i loše zdravstveno zbrinut, dok je carski dvor raspravljao o njegovoj sudbini.

Umjesto smrtne kazne, car ga je osudio na progonstvo u Herson, na dalekom krimskom poluotoku, mjesto poznato kao odredište za najteže kažnjenike carstva. Ondje je Martin, star i bolestan, bio prepušten oskudici i izolaciji, daleko od svoje Crkve i klera koji ga je birao.

Smrt u progonstvu i naslijeđe

Iscrpljen bolešću i teškim uvjetima progonstva, papa Martin I. umro je u Hersonu 16. rujna 655. godine, nakon pontifikata koji je trajao nešto više od šest godina. Ostao je u povijesti zapamćen kao posljednji papa koji je umro kao mučenik zbog vjernosti crkvenom nauku, u vremenu kad je Bizant izravno pokušavao nametnuti teološke odluke rimskoj Crkvi.

Njegova je postojanost u obrani nauka o dvjema Kristovim voljama kasnije potvrđena na Trećem carigradskom saboru 680./681. godine, koji je monotelizam službeno osudio kao herezu, čime je Martinova žrtva dobila trajnu teološku potvrdu.

Papinstvo pod carskim pritiskom

Martinov je pontifikat obilježen dubokim rascjepom između rimskog Zapada, koji je ustrajao na dogmatskoj čistoći nauka o dvjema Kristovim voljama, i carigradskog dvora, koji je monotelizam promicao kao sredstvo pomirenja različitih kršćanskih struja unutar Bizantskog Carstva razdiranog vanjskim ratovima. Za cara Konstansa II. jedinstvo Crkve bilo je prije svega pitanje državne stabilnosti, dok je za Martina bilo pitanje vjernosti objavljenoj istini, bez obzira na političke posljedice takva stava. Taj temeljni sukob prioriteta - politička nužnost naspram dogmatske vjernosti - ostao je obilježje cijelog spora.

Uhićenje i suđenje kojem je Martin bio izložen u Carigradu odvijalo se po obrascu tipičnom za tadašnje bizantsko pravosuđe prema crkvenim dostojanstvenicima u nemilosti: optužbe protiv njega uglavnom su bile političke naravi, vezane uz navodnu urotu, dok se stvarni razlog progona, njegovo odbijanje prihvatiti carski nametnuti Tipos, nije smio javno priznati kao ono što jest, sukob oko vjere. Takva praksa prikrivanja pravih razloga progona pod plaštem državne izdaje ostala je karakteristična za odnos bizantske vlasti prema nepokornim crkvenim vođama i u kasnijim stoljećima.