Sveti Matej, apostol i evanđelist

Carinik iz Kafarnauma

Matej, u Evanđelju po Marku i Luki nazvan Levi, sin Alfejev, obavljao je zanimanje koje je u ondašnjoj Judeji bilo društveno gotovo najniže moguće. Carinici su ubirali poreze i carine u ime Rima, često uz vlastitu proviziju, pa su ih sunarodnjaci doživljavali kao izdajnike i lopove, izjednačavane s javnim grešnicima. Zbog toga im je pristup hramu i sudjelovanje u vjerskom životu zajednice bilo otežano, a riječ "carinik" u evanđeljima gotovo redovito dolazi u paru s riječju "grešnik". U takvom društvenom položaju zatekao ga je Isusov poziv kod carinarnice u Kafarnaumu, gradiću na sjeveru Galilejskog jezera gdje je Isus imao svoje djelovanje.

Poziv i gozba

Sinoptička evanđelja bilježe poziv kratko i izravno: Isus je vidio Leviju kako sjedi u carinarnici i rekao mu "Pođi za mnom!", a on je ustao i pošao za njim, ostavivši posao bez oklijevanja. Ubrzo potom priredio je u svojoj kući gozbu na kojoj su, uz Isusa i učenike, sjedili i drugi carinici i ljudi na rubu tadašnjeg vjerskog društva. Farizeji su to iskoristili za prigovor, na što je Isus odgovorio poznatom rečenicom da nisu zdravi ti kojima treba liječnik, nego bolesni, i da nije došao zvati pravednike, nego grešnike. Taj prizor u tradiciji se čita kao ilustracija Isusova otvaranja prema onima koje je društvo odbacivalo.

Apostol i evanđelist

U popisima dvanaestorice apostola u sinoptičkim evanđeljima Matej se izrijekom spominje kao "carinik", dodatak koji uz njegovo ime nose samo malobrojni drugi opisi zanimanja. Crkvena predaja od ranih stoljeća njega poistovjećuje s autorom prvog evanđelja u kanonskom redoslijedu, evanđelja koje posebno naglašava Isusovo ispunjenje starozavjetnih proroštava i obraća se prvenstveno židovsko-kršćanskoj zajednici. Treba jasno reći da suvremena egzegeza pitanje autorstva tog evanđelja smatra otvorenim i da izravna poveznica između apostola Mateja i teksta koji danas nosi njegovo ime nije arheološki ili tekstualno dokaziva izvan same crkvene tradicije.

Ono što kaže kasnija predaja

O Matejevu životu nakon Pedesetnice Novi zavjet ništa više ne govori. Kasnija, znatno mlađa predaja - koja se u pojedinostima razlikuje od izvora do izvora - smješta njegovo misijsko djelovanje u različite krajeve, najčešće u Etiopiju ili u područje južno od Kaspijskog jezera (Pont), a govori i o mučeničkoj smrti. Budući da su te pripovijesti nastale stoljećima poslije i međusobno se ne slažu ni oko mjesta ni oko okolnosti smrti, Crkva ih ne predstavlja kao povijesno utvrđenu činjenicu, nego kao dio pobožne tradicije koja se razvijala oko lika apostola za kojim se izgubio pouzdan trag.

Zašto baš njegov poziv odjekuje

Od svih poziva zabilježenih u evanđeljima, Matejev je možda najizravnija ilustracija promjene društvenog statusa - ribari poput Petra i Andrije ostavljali su pošten, premda skroman posao, dok je Matej ostavljao posao koji mu je, unatoč vjerojatno solidnoj zaradi, zatvarao vrata zajednice. Upravo zato njegov lik u propovijedanju i katehezi često služi kao primjer da nijedno prošlo zanimanje ili ugled u očima drugih ne isključuje poziv, a gozba u njegovoj kući, na kojoj su za istim stolom sjedili i ugledni i prezreni, ostaje jedna od najranijih slika crkvene zajednice otvorene svima.

Štovanje i simbolika

Od 954. godine relikvije koje se pripisuju svetom Mateju čuvaju se u talijanskom Salernu, gdje je oko 1080. godine podignuta katedrala njemu u čast, koju je posvetio papa Grgur VII. Upravo zbog svoje prošlosti vezane uz novac i ubiranje poreza, Matej je u kasnijoj tradiciji postao zaštitnik onih čiji posao uključuje brojke i financije - knjigovođa, bankara, poreznika i računovođa. U ikonografiji ga se najčešće prikazuje s knjigom ili perom, kao evanđelistu, a ponekad i s anđelom ili krilatim ljudskim likom, jednim od simbola četvorice evanđelista.