Sveti Medard, biskup

Dijete dvaju svjetova

Medard se rodio u pokrajini Vermandois, u sjevernoj Francuskoj, u drugoj polovici 5. stoljeća, u vrijeme kada su se na tom području tek stapali franački osvajači i starosjedilačko galo-rimsko stanovništvo, u desetljećima nakon pada zapadnog Rimskog Carstva. Njegov je otac, prema predaji, bio Franak, jedan od onih koji su sudjelovali u osvajanju Galije, dok je majka potjecala iz ugledne galo-rimske obitelji. Medard je time pripadao prvoj generaciji ljudi koje bismo mogli nazvati „francuskima“ u novom, mješovitom smislu te riječi - baštinik i franačke ratničke i rimske kršćanske tradicije, u društvu koje je tek počinjalo oblikovati zajednički identitet.

Vrijeme velikih promjena

Medardovo je doba, prva polovica 6. stoljeća, razdoblje u kojem se franačko kraljevstvo tek učvršćivalo pod dinastijom Merovinga, a s njim se, usporedno s političkom vlašću, širila i crkvena organizacija po nekadašnjim rimskim provincijama. Klodvig I., prvi franački kralj koji je primio katoličko krštenje, umro je 511. godine, a njegovi su nasljednici dijelili i ponovno spajali kraljevstvo, često uz krvave sukobe. To je vrijeme oskudno pisanim izvorima; ono što znamo o Medardu potječe uglavnom iz kasnijih životopisa i martirologija, pisanih desetljećima ili stoljećima nakon njegove smrti, pa se pojedinosti o njegovoj mladosti, školovanju i točnom trenutku ređenja ne mogu sa sigurnošću utvrditi. Povjesničari stoga o ranom razdoblju njegova života govore oprezno, oslanjajući se na ono što je Crkva stoljećima prenosila kao pobožnu uspomenu.

Biskup Vermandoisa i Noyona

Oko 530. godine Medard je postavljen za biskupa sjedišta smještenog u Vermandoisu, a njegova je biskupija poslije preseljena u Noyon, gdje je ostala poznata i pod njegovim imenom - grad koji će stoljećima kasnije, 768. godine, biti mjesto krunidbe Karla Velikog. Kao biskup djelovao je gotovo petnaest godina, u vremenu obilježenom čestim sukobima među merovinškim kraljevima i njihovim nasljednicima, u kojem je uloga biskupa često nadilazila čisto duhovnu službu i uključivala posredovanje u sporovima, brigu za gradsku sirotinju i održavanje reda u nemirnim vremenima.

Radegunda i njezino oslobođenje

Jedan od najvažnije zabilježenih događaja Medardova biskupovanja vezan je uz Radegundu, kraljicu i kćer turinškog kneza, koja je htjela napustiti svog supruga, kralja Klotara I., i posvetiti se Bogu. Medard je, unatoč kraljevu protivljenju i opasnosti za sebe osobno, posvetio Radegundu za đakonisu, omogućivši joj tako da izađe iz braka i kasnije osnuje samostan u Poitiersu. Taj je čin svjedočio o Medardovoj hrabrosti pred svjetovnom vlašću.

Skrb za siromahe i predaje o milosrđu

Medard je u pučkoj predaji ostao zapamćen kao biskup izniman po milosrđu prema siromašnima. Kasnije legende pripovijedaju, među ostalim, o tome kako je plaćao dugove osuđenih lopova i zagovarao njihovo pomilovanje. Takve priče, premda ih ne možemo dokumentirano potvrditi, oblikovale su njegov lik zaštitnika obespravljenih koji je u narodnoj memoriji nadživio stoljeća.

Legende o milosrđu prema nedužnima

Uz priče o lopovima čije je dugove otplaćivao, u kasnijoj se predaji Medard pojavljuje i kao zagovornik koji je zaustavljao nepravedne osude, prizivajući kraljevu milost za one koje je smatrao nedužnima ili nedovoljno kažnjenima strogošću onodobnog prava. Takve legende, sačuvane u srednjovjekovnim zbirkama svetačkih žitija, teško je danas provjeriti u pojedinostima, no one dosljedno slikaju Medarda kao biskupa koji je svoj ugled koristio u korist najslabijih, što je vjerojatno i razlog zašto se njegov kult, unatoč oskudnim izvorima o stvarnim događajima, tako dugo i široko zadržao u francuskoj pobožnosti.

Smrt, relikvije i pučka pobožnost

Medard je umro oko 545. ili, prema drugim izvorima, oko 560. godine. Kralj Klotar I. naredio je da njegovo tijelo bude preneseno u Soissons, gdje je nad njegovim grobom podignuta opatija koja je nosila njegovo ime i stoljećima bila važno hodočasničko središte. Njegovo se štovanje osobito proširilo u Francuskoj, gdje je postao zaštitnik od zubobolje, kao i poljodjelaca i pivara. Uz njegov blagdan, 8. lipnja, u francuskoj je pučkoj tradiciji vezana izreka slična hrvatskoj vremenskoj mudrosti: kakvo je vrijeme na dan svetog Medarda, takvo će navodno biti i sljedećih tjedana - predaja koju treba shvatiti kao narodno vjerovanje, a ne kao meteorološku činjenicu.