Sveti Melkijad, papa

Afrički porijeklom

Melkijad, poznat i pod imenom Miltiad ili Militiades, bio je porijeklom Afrikanac. Izabran je za rimskog biskupa 2. srpnja 310. ili 311. godine, nakon razdoblja bez pape uslijed progonstva njegova prethodnika Euzebija, prognanog zbog spora oko postupanja s kršćanima koji su tijekom progona otpali od vjere.

Kraj progona

Ubrzo nakon njegova izbora, oko 311. godine, car Galerije je zajedno s Licinijem i Konstantinom izdao edikt o toleranciji koji je okončao sustavni progon kršćana - progon koji je posljednjih godina, pod carem Dioklecijanom i njegovim nasljednicima, bio osobito žestok i poznat kao Velika kušnja. Rimski je prefekt gradu dobio nalog vratiti Crkvi zgrade i imovinu oduzetu tijekom prijašnjih progona, pa je Melkijad vodio obnovu crkvene uprave u Rimu i dao prenijeti posmrtne ostatke svojega prethodnika Euzebija iz Sicilije na dostojan pokop u katakombama svetog Kaliksta.

Doba neposredno prije Milanskog edikta

Iako se konačna i potpuna sloboda vjeroispovijesti u kršćanskoj predaji vezuje uz takozvani Milanski edikt iz 313. godine, sporazum careva Konstantina i Licinija, sam proces popuštanja progona počeo je već ranije, u posljednjim mjesecima Galerijeva života 311. godine. Melkijad je tako u kratkom razdoblju od svega tri do četiri godine pontifikata svjedočio cijelom prijelazu: od posljednjih odjeka progona, preko prvog službenog priznanja, do potpune pravne zaštite koju je kršćanstvo dobilo Konstantinovom pobjedom i darovima Crkvi.

Konstantinov uspon i Lateranska palača

Melkijad je bio papa u trenutku Konstantinove pobjede na Milvijskom mostu, 27. listopada 312. godine, koja je otvorila put konačnoj slobodi Crkve. Car je nedugo potom rimskoj Crkvi darovao Lateransku palaču, koja je od tada postala sjedište i prebivalište pape - dar koji simbolički označava trenutak kad je kršćanstvo iz progonjene vjere postalo priznata i zaštićena zajednica u Carstvu.

Donatistički spor

Dana 2. listopada 313. Melkijad je u Lateranskoj palači predsjedao sinodom osamnaest biskupa iz Galije i Italije, sazvanom radi rješavanja spora u sjevernoafričkoj Crkvi oko toga tko je zakoniti biskup Kartage. Nakon vijećanja, sinoda je presudila u korist biskupa Cecilijana, protiv njegova suparnika Majorina, čime je, unatoč nastojanju da se spor riješi, počeo dugotrajan raskol poznat kao donatizam, koji će sjevernoafričku Crkvu mučiti još stoljećima.

Smrt

Melkijad je umro 10. ili 11. siječnja 314. godine i pokopan je u katakombama svetog Kaliksta na Via Appia, gdje je odmah štovan kao svetac. U četvrtom je stoljeću njegov blagdan slavljen 10. siječnja, dok ga današnji Rimski martirologij bilježi 10. prosinca.

Značenje pontifikata

Melkijad je ostao zapamćen kao papa koji je dočekao slobodu Crkve nakon gotovo tri stoljeća povremenih, ali krvavih progona, i koji je tu novu slobodu odmah upotrijebio za jačanje crkvenog reda: obnovu imovine, dostojan pokop mučenika i prethodnika te sabornu odluku o spornim pitanjima crkvene uprave. Njegov pontifikat time predstavlja most između doba progona i doba u kojem će kršćanstvo, tek nekoliko desetljeća poslije, postati službena vjera Rimskog Carstva.

Naslijeđe u Crkvi

Naslov „papa Miltijad“ ili „Melkijad“ u kasnijim se popisima rimskih biskupa gotovo redovito navodi uz napomenu da je bio posljednji papa čiji je pontifikat započeo pod sjenom progona, a završio u doba javne i priznate slobode. Donatistička kriza koju je pokušao razriješiti sinodom 313. godine nadživjela je njega samog i nastavila se sve do 5. stoljeća, obilježavajući sjevernu Afriku dubokim crkvenim raskolom - podsjetnik da ni doba slobode nije značilo i doba jedinstva. Uz njegovo ime u martirologijima ponekad stoji i naznaka „mučenik“, iako suvremeni povjesničari smatraju da je taj naslov vjerojatnije počasnog, a ne doslovnog značenja, budući da je umro prirodnom smrću nakon što je progon već prestao.