Sveti Narcis, biskup

Biskup u poznim godinama

Narcis je, prema predaji koju prenosi santiebeati.it, rođen oko 96. godine u obitelji koja nije bila izraelskog podrijetla, a postao je trideseti po redu biskup Jeruzalema tek kad je već bio u poznim godinama, prema nekim izvorima blizu svoje osamdesete, prema drugima gotovo stote godine života. Upravljao je jeruzalemskom zajednicom u vremenu kad je Crkva u Svetoj zemlji tražila svoje mjesto među drugim kršćanskim središtima Istoka.

Sabor o datumu Uskrsa

Godine 195. Narcis je zajedno s cezarejskim biskupom Teofilom predsjedao saboru palestinskih biskupa u Cezareji. Na tom je saboru utvrđeno pravilo da se Uskrs uvijek slavi u nedjelju - odluka koja je pomogla ujednačiti bogoslužni kalendar u ranoj Crkvi i koja se u osnovi zadržala do danas.

Čudo o vodi i ulju

Crkveni povjesničar Euzebije bilježi predaju prema kojoj je jedne uskrsne noći, kad je ponestalo ulja za crkvene svjetiljke, Narcis izmolio molitvu nad vodom i naredio đakonima da je uliju u svjetiljke - a voda se, prema toj priči, pretvorila u ulje. Ovakve je pripovijesti Crkva uvijek bilježila kao pobožnu predaju o čovjeku poznatom po svetosti, ne kao dokazanu činjenicu.

Lažna optužba i povlačenje

U starosti su ga trojica ljudi lažno optužila za teško djelo, svaki se pozivajući na prokletstvo nad samim sobom ako laže. Narcis se, iako nevin, nije branio pred sudom nego se povukao u samoću, prepuštajući svoju pravdu Bogu. Predaja govori da su sva trojica lažnih tužitelja kasnije snašle nesreće - jedan je poginuo u požaru, drugi je obolio od gube, treći je oslijepio nakon što je priznao lažno svjedočenje.

Povratak i duga starost

Nakon nekog vremena Narcis se vratio u Jeruzalem i biskupi su ga nagovorili da ponovno preuzme svoju službu. Zbog duboke starosti uzeo je za pomoćnika kapadokijskog biskupa Aleksandra, koji je došao na hodočašće u Jeruzalem, i on je od tada zapravo vodio biskupiju. Narcis je, prema predaji, umro u dobi od sto sedamnaest godina - santiebeati.it navodi sto šesnaest - oko 216. godine, ostavljajući za sobom lik čovjeka koji je pravdu radije prepustio Bogu nego se branio pred ljudima. Male razlike u broju godina među izvorima same po sebi govore koliko je predaja o njegovoj dobi bila legendarna već u vrijeme kad je zapisana.

Svjedok crkvenog jedinstva

Narcisovo doba obilježeno je i takozvanim uskrsnim sporom - pitanjem treba li se Uskrs slaviti prema židovskom kalendaru ili uvijek u nedjelju, o čemu su se kršćanske zajednice Istoka i Zapada dugo razilazile. Sabor u Cezareji kojim je predsjedao, zajedno s dopisima koje su biskupi razmjenjivali s drugim crkvenim središtima, dio je šireg nastojanja da rana Crkva, još uvijek razdijeljena na mnoštvo lokalnih zajednica bez čvrste središnje uprave, pronađe zajednički jezik barem oko temeljnih pitanja bogoslužja.

Lik iz Euzebijeve povijesti

Gotovo sve što znamo o Narcisu dolazi iz djela crkvenog povjesničara Euzebija Cezarejskog, napisanog stoljeće nakon Narcisove smrti, na temelju starijih, danas izgubljenih zapisa. To znači da su pojedinosti poput čuda s uljem ili točne dobi od sto sedamnaest godina dio pobožne predaje koju je Euzebije prenio, a ne suvremeno dokumentirane činjenice - ipak, sam podatak da je Narcis doista postojao i predsjedao spomenutim saborom smatra se povijesno pouzdanim.

Nasljednik koji je nastavio djelo

Aleksandar, kojeg je Narcis u poznoj starosti uzeo za pomoćnika, sam je bio zanimljiva osoba - prije dolaska u Jeruzalem bio je biskup u Kapadokiji, a u Jeruzalemu je osnovao jednu od prvih poznatih kršćanskih knjižnica, koju je kasnije koristio i sam Euzebije pri pisanju svoje crkvene povijesti. Time se Narcisova ostavština nastavila kroz djelo njegova nasljednika na način koji nadilazi samu njegovu osobu, pokazujući da je i sam izbor pravog nasljednika, ne samo osobna svetost, dio odgovorne biskupske službe.