Sveti Nazarije i Celzo, mučenici

Rimski propovjednik

Prema predaji, Nazarije je bio rimski kršćanin, sin oca pogana i majke kršćanke po imenu Perpetua, koji je kršten i odgojen u vjeri te je odlučio propovijedati evanđelje putujući raznim krajevima Rimskoga Carstva unatoč opasnosti koju je takvo javno djelovanje nosilo u vrijeme progona. Predaja bilježi da je djelovao u Italiji, u Trevirima (današnjem Trieru u Njemačkoj) i u Galiji, gdje je krstio brojne vjernike i utvrđivao male kršćanske zajednice.

Celzo, dječak povjeren na skrb

Na tim je putovanjima, prema legendi, Nazarije uza se uzeo dječaka Celza, kojeg su mu roditelji povjerili na odgoj u vjeri, a on ga je, prema predaji, i sam krstio kad je dječak imao devet godina. Celzova majka, prema kasnijoj hagiografskoj tradiciji, pristala je da dijete prati Nazarija na opasnom putu propovijedanja, vjerujući da će odgoj u vjeri biti važniji od tjelesne sigurnosti. Njihov odnos, starijeg propovjednika i dječaka koji mu je povjeren, hagiografi su kasnije čitali kao sliku duhovnog očinstva.

Put i susret s progonjenima

Legenda smješta njihovo zajedničko putovanje kroz Italiju i Galiju, gdje su, prema kasnijoj hagiografskoj tradiciji, susreli i utamničene svete Gervazija i Protazija, mučenike štovane u Milanu, kojima su donijeli utjehu i pomoć. Nastavili su put do Genove, gdje su neko vrijeme boravili u mjestu Albaro, prije nego što su se ponovno vratili prema Milanu, gdje je njihovo djelovanje napokon privuklo pozornost vlasti.

Uhićenje i mučeništvo

Zbog javnog propovijedanja i pomaganja progonjenim kršćanima, Nazarije i Celzo uhićeni su i pogubljeni mačem izvan Milana, kod mjesta koje se u predaji naziva Porta Romana. O točnom vremenu njihove smrti povijesni izvori nisu suglasni: neke verzije legende smještaju mučeništvo u vrijeme cara Nerona u 1. stoljeću, dok druge govore o Dioklecijanovu progonu oko 304. godine. Ta razlika u datiranju, razmak od gotovo dvjesto pedeset godina, pokazuje koliko je priča prošla kroz slojeve kasnijeg pobožnog uređivanja i kombiniranja različitih predaja o ranim mučenicima.

Ambrozijev pronalazak relikvija

Ono što je povijesno sigurnije jest da je milanski biskup sveti Ambrozije 395. godine, potaknut, prema predaji, unutarnjim nadahnućem u snu, u vrtu izvan grada pronašao grob za koji se vjerovalo da pripada Nazariju. Ambrozije je u svojim spisima posvjedočio da je tijelo bilo neraspadnuto, a krv svježa kao da je mučeništvo bilo tek dan prije, što je pobudilo veliko zanimanje i pobožnost vjernika grada. Nazarijevi su ostaci preneseni u baziliku koju je sam Ambrozije podigao, kasnije nazvanu Bazilika svetih apostola, a danas poznatu kao Bazilika San Nazaro Maggiore u Milanu, jedna od najstarijih kršćanskih građevina u gradu. Nad Celzovim se ostacima, otkrivenim odvojeno u drugom dijelu grada, kasnije podigla posebna crkva njemu posvećena.

Štovanje

Celzovo se ime uz Nazarijevo pojavljuje u liturgijskom slavlju od ranog srednjeg vijeka, iako su povijesni podaci o dječaku oskudniji i uglavnom se oslanjaju na hagiografsku tradiciju nastalu stoljećima poslije njegove smrti. Kult Nazarija i Celza raširio se iz Milana po sjevernoj Italiji i dijelovima srednje Europe, a njihovi spomeni ušli su u niz srednjovjekovnih martirologija, s uobičajenim ikonografskim atributom mučeničke palme. Spomendan se slavi 28. srpnja, u sjećanje na Ambrozijevo otkriće njihovih ostataka, koje se smatra povijesno utemeljenom jezgrom priče, dok okolnosti njihova zajedničkog mučeništva ostaju predmet pobožne predaje koju suvremeni povjesničari čitaju s oprezom.