Sveti Nemezije, mučenik

Ime u martirologiju

Sveti Nemezije spada medu mnoge mučenike prvih stoljeća Crkve čije je ime prenio Hijeronimov martirologij (Martyrologium Hieronymianum), najstariji sačuvani popis kršćanskih spomendana, sastavljen u petom stoljeću na temelju starijih, danas izgubljenih kalendara rimske i afričke Crkve. Dan 19. prosinca u tom je popisu prepun imena - Dario, Zosim, Pavao, Sekund iz Nikeje, ali i drugi mučenici čiji su zapisi kroz stoljeća prepisivanja postali nejasni, ponekad izmiješani ili pogrešno prepisani.

Upravo takva sudbina zadesila je i mnoga imena vezana uz 19. prosinac. Istraživači bolandisti, redovnici koji od sedamnaestog stoljeća znanstveno proučavaju živote svetaca, upozoravaju da su tekstovi Hijeronimova martirologija za taj datum puni tekstualnih poteškoća: imena su se prepisivanjem izobličavala, mjesta mučeništva miješala, a ponekad je jedna osoba u različitim rukopisima zabilježena pod više oblika imena.

Doba progona

Vrijeme u koje se smješta štovanje ovakvih mučenika jest razdoblje velikih kršćanskih progona u Rimskom Carstvu, osobito za vladavine cara Dioklecijana krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća, kada je broj mučenika bio toliko velik da su mnoga imena zabilježena bez ikakvih dodatnih podataka o životu, samo s naznakom dana smrti i ponekad mjesta.

Za razliku od poznatijih mučenika poput pape Anastazija I., čiji je grob i djelovanje dobro dokumentirano, mnogi mučenici tog doba ostali su tek imena u kalendarima. Njihovo štovanje širilo se usmenom predajom po mjesnim zajednicama, a kasnije je uneseno u opći rimski martirologij kao potvrda da je Crkva sačuvala sjećanje na njih, i onda kada nije sačuvala pojedinosti njihova stradanja.

Štovanje bez pojedinosti

Za svece poput Nemezija Crkva danas priznaje da povijesno znamo vrlo malo, ponekad tek ime i dan. To ne umanjuje vrijednost njihova spomena: martirologij namjerno čuva i takva imena, kao svjedočanstvo da je vjera u prvim stoljećima tražila od mnogih, poznatih i nepoznatih, spremnost na najveću žrtvu.

Suvremeni liturgijski kalendar zadržava spomen ovakvih mučenika ponajprije kao izraz kontinuiteta s ranom Crkvom, ne tvrdeći više od onoga što izvori doista donose. Ondje gdje su pojedinosti izgubljene, ostaje samo dan i ime, upisano medu one koje je Crkva odlučila ne zaboraviti.

Izvori koji šute

Za razliku od kasnijih mučeničkih akata, pisanih desetljećima ili stoljećima nakon smrti mučenika, a ponekad ulepšanih pobožnom maštom sastavljača, najstariji sloj martirologija poput Hijeronimova sadrži tek gole podatke: ime, mjesto, dan. Upravo ta suzdržanost čini ga povijesno vrjednijim od kasnijih legendi, ali istodobno ostavlja premalo građe za opširan životopis. Suvremeni istraživači kršćanske antike, oslanjajući se na komparativnu analizu rukopisa iz Bernske, Ehternachske i drugih recenzija istog martirologija, pokušavaju rekonstruirati izvorni tekst, no za mnoga imena, medu njima i Nemezijevo, ostaju samo pretpostavke o kojem je mučeniku doista riječ i je li ime možda dvostruko zabilježena osoba pod dva različita oblika.

Zajedništvo bezimenih

Crkva je od najranijih stoljeća njegovala posebno štovanje prema takvim, danas gotovo nepoznatim mučenicima, smatrajući da njihova žrtva ne gubi vrijednost zbog toga što je povijest zaboravila okolnosti njihove smrti. U liturgijskim tekstovima za zajednička slavlja više mučenika, kakvo je i slavlje 19. prosinca, Crkva se moli za sve koji su „ime svoje upisali krvlju, a život ostavili tek u sjećanju Božjem“. Ta formulacija, uobičajena u starim rimskim sakramentarima, dobro opisuje i sudbinu svetog Nemezija: mučenik čije je ime sačuvano, dok je sve ostalo prepušteno šutnji povijesti i vjeri Crkve koja ga i dalje spominje.