Sveti Nikodem, prijatelj Isusov

Farizej i učitelj

Nikodem se u Evanđelju po Ivanu predstavlja kao farizej i „glavar židovski“, uglednik svojeg vremena i vjerojatno član Sanhedrina, vrhovnog židovskog vijeća u Jeruzalemu koje je odlučivalo o vjerskim i pravnim pitanjima zajednice. Spominje se isključivo u četvrtom evanđelju, dok ga sinoptička evanđelja (Matejevo, Markovo i Lukino) uopće ne navode, što je jedan od razloga zašto su njegova povijesnost i uloga predmet biblijskih rasprava. Ivanovo evanđelje bilježi da je došao Isusu noću, izbjegavajući da ga vide drugi članovi Vijeća, i priznao mu: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njim.“

Noćni razgovor

U tom razgovoru Isus mu govori o potrebi da se čovjek nanovo rodi „od vode i Duha“ da bi ušao u kraljevstvo Božje, riječi koje su ostale među najpoznatijima u cijelom evanđelju i koje kršćanska tradicija povezuje sa sakramentom krštenja. Nikodemovo pitanje „Kako se to može dogoditi?“ izraz je čovjeka koji traži, ali još ne razumije do kraja - tumači ga se kao pitanje „učene i inteligentne, ali bojažljive osobe, koja se teško uvodi u otajstva nove vjere“. Scena se u kršćanskoj predaji čita kao slika postupnog otvaranja vjeri, put od intelektualne znatiželje do duhovnog uvida.

Javno zauzimanje

Nikodem se ponovno spominje u Ivanovu evanđelju kad se, tijekom rasprave u Vijeću o Isusu i njegovu učenju, usprotivio osudi bez saslušanja: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“ Time se, iako oprezno i bez otvorenog priznanja vjere, po prvi put javno suprotstavio ostalim članovima Vijeća, nudeći, kako to opisuje kasnija tradicija, „riječ obrane za optuženog Galilejca“ u trenutku kad je javno mnijenje unutar Vijeća bilo protiv Isusa.

Ukop Isusov

Nakon Isusove smrti na križu, Nikodem je zajedno s Josipom iz Arimateje donio pomast od smirne i aloja, oko sto rimskih libri po težini, i pomogao poviti Isusovo tijelo u platno prema tadašnjem židovskom običaju ukapanja, kako bilježi Ivanovo evanđelje. Time se posljednji put javno izjasnio za Isusa, i to u trenutku kad je to bilo najopasnije, odmah nakon njegove sramotne smrti, a ne dok je Isus bio na vrhuncu popularnosti ili u milosti kod naroda. Taj čin javne odanosti mrtvom osuđeniku kršćanska predaja smatra vrhuncem Nikodemova puta vjere.

Predaja i štovanje

Kanonski spisi ne govore ništa o njegovu daljnjem životu nakon ukopa. Kasnija kršćanska predaja, osobito apokrifno Nikodemovo evanđelje (Evangelium Nicodemi), tekst nastao stoljećima poslije i sastavljen od takozvanih „Djela Pilatovih“ i opisa Kristova silaska u podzemlje, pripisuje mu ulogu svjedoka uskrsnuća i, prema nekim verzijama, mučeništvo, no te pojedinosti pripadaju pobožnoj legendi, ne povijesnim izvorima iz prvog stoljeća. Rimski martirologij bilježi 3. kolovoza spomen pronalaska njegovih relikvija, zajedno s relikvijama svetih Stjepana Prvomučenika, Gamaliela i Abiba, događaj koji se prema predaji dogodio u 5. stoljeću. Istočna i zapadna Crkva štuju ga kao sveca, često zajedno s Josipom iz Arimateje, kao primjer čovjeka čija je vjera sazrijevala postupno, od tajnog noćnog traženja do javnog svjedočenja pred svima, uključujući i one koji su ga poznavali kao uglednog farizeja.

Nikodem u kršćanskoj pobožnosti

Nikodemov lik od ranih je stoljeća privlačio pozornost propovjednika i teologa upravo zato što ne pripada ni krugu Isusovih učenika ni krugu njegovih otvorenih protivnika, nego predstavlja pojedinca koji vjeru prima postupno, u više koraka, suočen sa strahom od gubitka društvenog ugleda. Njegov noćni dolazak Isusu postao je u kršćanskoj umjetnosti i propovijedi trajna slika svakoga koji traži istinu oprezno, u tajnosti, prije nego što se usudi javno je posvjedočiti. Zapadna ikonografija najčešće ga prikazuje uz Josipa iz Arimateje kako polažu Kristovo tijelo u grob ili nosi posudu s mirisima za ukop, dok se u pravoslavnoj tradiciji njegov spomen povezuje s blagdanima vezanim uz Kristov ukop i Veliku subotu.