Sveti Nikola Tavelić, svećenik i mučenik

Sibenski sin, franjevac po pozivu

Nikola Tavelić rodio se oko 1340. godine u Šibeniku, u ugarsko-hrvatskom dijelu tadašnje Europe. O njegovu djetinjstvu i obitelji sačuvano je malo pouzdanih podataka - kao i kod većine srednjovjekovnih svetaca, izvori postaju konkretniji tek od trenutka kad ulazi u red. Zaredio se za franjevca, najvjerojatnije u franjevačkom samostanu u Bribiru, u vrijeme kad je Red manje braće bio jedna od najživljih redovničkih zajednica u Europi, snažno okrenuta propovijedanju i misijskom radu.

Misionar u Bosni

Prije odlaska u Svetu zemlju, Tavelić je djelovao kao misionar u Bosni, gdje su franjevci u to doba imali važnu ulogu u pastoralnom radu među katoličkim stanovništvom i u susretu s bogumilskim pokretom. To razdoblje pokazuje da je Tavelić već u mladosti bio poslan na zahtjevne misijske zadatke, izvan sigurnosti matičnog samostana, što ga je pripremilo za još teži poziv koji je uslijedio - odlazak na Istok.

Čuvar Svetoga groba

Nakon Bosne, Tavelić je upućen u Jeruzalem, gdje se pridružio franjevačkoj zajednici zaduženoj za čuvanje svetih mjesta kršćanstva, prije svega Svetoga groba. Ta je služba u to doba bila i duhovno i praktički izuzetno teška - franjevci su djelovali pod vlašću muslimanskih vladara, u okruženju stalne napetosti, ovisni o dopuštenjima i dobroj volji lokalnih vlasti da uopće mogu ostati na mjestima svetim za kršćane. Upravo je ta zajednica - danas poznata kao Kustodija Svete zemlje - Tavelića uputila u dublje poznavanje života i običaja muslimanskog svijeta, ali i u opasnosti koje je takvo djelovanje nosilo.

Propovijedanje pred kadijom i mučeništvo

Godine 1391. Nikola Tavelić i trojica subraće - Deodat iz Rodeza, Petar iz Narbonne i Stjepan iz Cuneo - odlučili su javno propovijedati Krista pred muslimanskim vlastima u Jeruzalemu. Prema franjevačkoj predaji, nastupili su pred jeruzalemskim kadijom (sucem) s namjerom da muslimanskom svijetu predstave istinu o Isusu kao Sinu Božjemu - naspram islamskog viđenja Isusa ("Isa") kao jednog od proroka, ali ne i Božjeg Sina. Takav javni nastup u tadašnjem pravnom i vjerskom kontekstu značio je gotovo izvjesnu smrtnu kaznu. Sva četvorica osuđena su i pogubljena 14. studenoga 1391. godine. Taj datum Crkva danas slavi kao njihov zajednički blagdan.

Put do svetišta: beatifikacija i kanonizacija

Štovanje Nikole Tavelića i njegovih drugova u Crkvi se razvijalo stoljećima, ali službeno priznanje stiglo je tek u 19. i 20. stoljeću. Papa Lav XIII. proglasio ih je blaženima 1889. godine. Kanonizacija je uslijedila 21. lipnja 1970., kada je papa Pavao VI. u Vatikanu svečano proglasio Nikolu Tavelića i njegova tri suputnika svetima. Time je Tavelić postao prvi svetac cijele hrvatske Crkve - dotad nijedan pripadnik hrvatskog naroda nije bio kanoniziran kao svetac.

Zašto je 1970. bila posebna godina

Kanonizacija 1970. dogodila se u vrijeme kad je Hrvatska bila dio komunističke Jugoslavije, u državnom sustavu koji je prema Katoličkoj crkvi bio nepovjerljiv, a javno iskazivanje vjere često nepoželjno. U takvim okolnostima vijest da hrvatski narod dobiva prvog svog svetog čovjeka - nekoga tko potječe "iz naroda", rođenog u Šibeniku, a ne iz neke daleke, apstraktne tradicije - imala je snažan odjek. Za mnoge vjernike to nije bio samo crkveni događaj nego i potvrda da hrvatski katolički identitet ima duboke korijene, neovisno o tome što ga tadašnja politička vlast nije poticala. Tavelićev lik od tada zauzima posebno mjesto u hrvatskoj pobožnosti kao spoj vjerske predanosti i nacionalne pripadnosti, a njegovo se štovanje širi diljem Hrvatske, s posebnim središtem u rodnom Šibeniku.