Sveti Nikola Tolentinski, svećenik

Dijete izmoljeno na hodočašću

Nikola je rođen oko 1245. godine u mjestu Castel Sant'Angelo, kasnije nazvanom Sant'Angelo in Pontano, blizu Ferma, u pokrajini Marche u srednjoj Italiji. Prema predaji koju prenosi santiebeati.it, njegovi roditelji Compagnone dei Guarutti i Amata dei Gaidani dugo nisu imali djece i već su bili pri kraju nade da će ih imati, pa su se zavjetovali i hodočastili do svetišta svetog Nikole u Bariju moleći za sina. Kad se dijete rodilo, dali su mu ime po tom svecu, u znak zahvalnosti. Odrastao je u pobožnoj obitelji i već je kao dječak pokazivao sklonost molitvi i postu.

Ulazak u red i ređenje

Kao mladić postao je kanonik pri crkvi svetog Spasitelja, no propovijed jednog augustinskog pustinjaka o odricanju od svijeta duboko ga je dirnula. Oko četrnaeste godine, uz roditeljski pristanak, napustio je crkvenu službu koju je već imao osiguranu i stupio među pustinjake svetog Augustina, red posvećen molitvi, propovijedanju i služenju siromašnima. Zavjete je položio prije devetnaeste godine života, a nakon studija zaređen je za svećenika 1269. godine u Cingoliju.

Trideset godina u Tolentinu

Kao mladi svećenik služio je u nekoliko gradova srednje Italije, no 1275. godine trajno se nastanio u augustinskoj zajednici u Tolentinu, gradu razdiranom sukobima gvelfa i gibelina - stranaka koje su podupirale, jedna papu, druga cara Svetog Rimskog Carstva. Nikola se nije priklanjao nijednoj strani, nego je ostao pastir jednostavnim ljudima, uključujući siromahe i zatvorenike. U Tolentinu je ostao do kraja života, gotovo trideset godina, iako je zbog svoje svetosti mogao napredovati u redu ili biti poslan drugamo. Propovijedao je gotovo svakodnevno, dugo se ispovijedao s vjernicima i molio i do osam sati dnevno.

Strogost i djela milosrđa

Prema svjedočanstvima suvremenika, Nikola se hranio uglavnom povrćem, nosio je zakrpanu odjeću i odricao se udobnosti, a pritom je, prema opisima, uvijek ostajao vedar i pun suosjećanja. Posjećivao je bolesne i umiruće, dijelio je svoj kruh sa siromasima. Legenda mu pripisuje ozdravljenja po molitvi, čudesan kruh dijeljen bolesnima te vraćanje vida slijepoj ženi - a poznata je i pobožna predaja da su mu se iz rukava, umjesto skrivenog kruha namijenjenog siromasima, prosipale latice ruža. Crkva je takva svjedočanstva kasnije razmatrala u postupku kanonizacije, ne tvrdeći da su znanstveno dokazana.

Smrt i kanonizacija

Prema izvještajima subraće, i u starosti i bolesti Nikola je ustrajao u strogom životu, moleći gotovo do posljednjeg trenutka. Umro je 10. rujna 1305. godine u Tolentinu. Ubrzo nakon smrti počelo je štovanje na njegovu grobu, a mnoštvo vjernika pripisivalo mu je zagovor u bolesti i nevoljama. Papa Eugen IV proglasio ga je svetim 1446. godine - kanonizacija je uslijedila razmjerno brzo nakon smrti, što je u to doba bio znak snažnog i rasprostranjenog narodnog štovanja.

Relikvije i štovanje

U Hrvatskoj je štovanje svetog Nikole Tolentinskog vezano prvenstveno uz augustinske i druge redovničke zajednice te uz pobožnost molitve za pokojne, koja se posebno njeguje u mjesecu studenom. Vjernici mu se i danas obraćaju kao zagovorniku duša u čistilištu, tražeći njegov zagovor za pokojne članove obitelji.

Relikvije danas

Njegovi se posmrtni ostaci i danas čuvaju u baziliku njemu posvećenoj u Tolentinu. Prema pobožnoj predaji, četrdesetak godina nakon smrti dogodilo se da su njegove ruke, prilikom otvaranja groba, krvarile - događaj koji je dodatno raspirio narodno štovanje diljem Italije, Europe i kasnije Amerike. Štuje se kao zaštitnik duša u čistilištu, umirućih i, u nekim krajevima, žena u trudnoći, a njegov se blagdan slavi 10. rujna, uz bratovštine posvećene molitvi za pokojne koje postoje i u Hrvatskoj.