Sveti Nikola, biskup

Biskup u sjeni predaje

O životu svetog Nikole povijesno se pouzdano zna vrlo malo, a Hrvatska enciklopedija njegov život bilježi kao „ovijen mnogobrojnim legendama“. Prema predaji, rodio se oko 270. godine u gradu Pataru u Likiji, na jugu današnje Turske, u imućnoj kršćanskoj obitelji koja ga je rano ostavila bez roditelja. Postao je biskup obližnjeg grada Mire, gdje je prema tradiciji trpio progon i tamnicu za vrijeme cara Dioklecijana, a prema nekim, kasnije osporavanim izvorima, sudjelovao je i na Prvom nicejskom saboru 325. godine, gdje se osuđivalo arijansko krivovjerje.

Priče o darežljivosti

Iz same biskupske službe sačuvano je malo pouzdanih podataka, no oko njegova je lika već u ranom srednjem vijeku nastao velik broj pobožnih priča. Najpoznatija govori o siromašnom ocu triju kćeri koji, ne mogavši im osigurati miraz, razmišlja da ih proda u ropstvo ili prostituciju. Nikola je, prema predaji, tri noći zaredom bacao vreće zlatnika kroz njegov prozor, ostavši neprepoznat sve do posljednje noći kad ga je otac uhvatio i prepoznao, i tako spasio sve tri djevojke od nesigurne sudbine.

Hrvatska enciklopedija izrijekom navodi da je poznat po dobrotvornom radu, među ostalim po tome što je „tri djevojke opremio mirazom“, te po čudesima koja mu se pripisuju, uključujući to da je „utišao oluju na moru“ - priča koja je poslije učinila Nikolu zaštitnikom mornara i putnika. Druge legende pripovijedaju o vraćanju u život djece koju je ubio zli mesar, te o oslobađanju nepravedno osuđenih ljudi od smrtne kazne. Sve su to priče prenesene usmenom i pisanom predajom stoljećima nakon njegove smrti, pa ih povijest ne može potvrditi kao dokumentirane događaje, no one su trajno oblikovale njegov lik darežljivog i pravednog zaštitnika slabih i nezaštićenih.

Širenje štovanja

Nikola je umro oko 343. ili, prema nekim izvorima, oko 350. godine u Miri. Njegov se kult brzo proširio istočnim i zapadnim kršćanstvom, osobito je snažno štovanje u istočnim, pravoslavnim Crkvama, ponajviše u Rusiji, gdje je jedan od najpopularnijih svetaca uopće. Godine 1087. njegove su relikvije, prema predaji, talijanski mornari prenijeli iz Mire, u to doba ugrožene seldžučkim osvajanjima, u grad Bari u južnoj Italiji, gdje se i danas čuvaju u velikoj bazilici podignutoj njemu u čast i gdje je štovanje osobito živo do danas, uz slavlje prijenosa relikvija svake godine u svibnju.

Štovanje u Hrvatskoj i običaj darivanja

U Hrvatskoj je sveti Nikola jedan od najomiljenijih svetaca, zaštitnik mnogih župa, pomoraca i djece. Brojne crkve na Jadranu, osobito u pomorskim mjestima poput Komiže, Malog Lošinja i drugih ribarskih i pomorskih zajednica, nose njegovo ime, jer se štuje kao zaštitnik mornara i ribara koji su mu se, prema starom običaju, utjecali za sigurnu plovidbu. Na blagdan 6. prosinca u hrvatskim je obiteljima raširen običaj da djeca uoči blagdana dobiju darove i slatkiše, dok se zločestima simbolično ostavlja šiba - tradicija koja izravno proizlazi iz priča o njegovoj tajnoj darežljivosti prema djeci i siromašnima. Iz istog je lika, posredstvom srednjovjekovne i novovjekovne europske predaje, posebno u nizozemskoj i njemačkoj tradiciji, u anglosaksonskom svijetu naposljetku nastao i lik Djeda Mraza, čime je sveti Nikola, izvorno strog i pravedan biskup Male Azije, postao dio svjetske popularne kulture daleko izvan crkvenih okvira.

Prema talijanskoj predaji sabranoj na santiebeati.it, Nikola je za biskupa Mire izabran na neobičan način - okupljeni biskupi pokrajine navodno su primili nadahnuće da za novog pastira imenuju prvog mladića koji sljedećeg jutra uđe u crkvu, a taj je mladić bio upravo on. Ista predaja pripovijeda i o čudu tijekom velike gladi, kad je Nikola nagovorio zapovjednika broda natovarenog žitom namijenjenim caru da dio tereta iskrca u gladnoj Miri, uvjeravajući ga da će težina tereta, unatoč tome, ostati čudesno nepromijenjena po dolasku u carsku luku - priča koja ga je dodatno učvrstila u ulozi zaštitnika putnika, mornara i trgovaca žitom.